Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...
Prikazani su postovi s oznakom Sjećanja. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Sjećanja. Prikaži sve postove

nedjelja, 21. veljače 2016.

Stari bunar

Nekada je svako dvorište imalo svoj bunar, tako je bilo i kod nas.
Bunar se nalazio točno uz kuću, tako da su leđa bunara zapravo bila spojena s njom. U hodniku su bila probijena vrata i mogao si odmah iz kuće grabiti vodu. Ta su vrata uvijek bila dobro zaključana jer je bilo opasno da netko od nas malih znatiželjnika proviri unutra, a uvijek su  mi bila zanimljiva. Nekad sam se znala pitati, kamo vode ta čudesna vrata, pa izlaziti van i provjeravati vode li zaista u bunar. I naravno, izvana, kroz bunar, mogao si lako vidjeti drugu stranu vrata.
Stariji brat Marko jednom je prilikom bacio u bunar stolicu, kantu i četku za krečenje. Roditelji su baš obavljali proljetno ''krečenje'', kad su na trenutak ispustili iz vida mog nesmotrenog brata, tada možda četverogodišnjaka. Na kraju je tata morao vezati ljestve i spuštati se u bunar.

Naš stari bunar naslonjen na staru kuću, ilustracija

Za vrijeme ljetnih vrućina, dok smo se igrali po dvorištu, znali smo piti hladnu vodu iz crvenog lončića koji je bio privezan s unutarnje strane bunara. Znali smo sami i izvući vodu. Trebalo je samo otpustiti željeznu ručku i čekati zvuk udarca  od vodu, a onda dobro potegnuti i ponovno zakvačiti. Bilo je to i opasno, ako ispustiš ručku prije no što si je učvrstio, moglo te dobrano opaliti po glavi. Bilo je nezgodno što je kanta bila dosta daleko od vrata pa si se morao nagnuti da bi dosegnuo vodu.

Ne mogu reći da se nisam navirivala u bunar. Gledala sam svoj odraz na vodi, znala razgovarati s jekom koja je odgovarala iz dubine, a ponekad nešto i ubaciti. Onda čekaš da pljusne pa da krenu valovi i čini ti se kao da se voda penje do tebe i preplavit će dvorište.
Bilo je nešto posebno u tim drvenim letvicama, vratašcima, hladnom zraku koji je strujao iz dubine, starim ciglama koje su ispunjavale unutrašnjost bunara.

Stari bunar smo zatrpali, kažu nije bio dobar unatoč redovitom čišćenju i održavanju, a tata je poslije zazidao i vrata na staroj kući. Jedno vrijeme su još zjapila, onako bez svrhe, vodeći nikamo. Kad ih otvoriš, ugledaš dvorište, a ako zakoračiš, nemaš kamo, nema ničega.
Još uvijek se vidi mjesto gdje je bio. Još uvijek su pod zemljom stare cigle, a i voda.

Bunara je bilo svakakvih u našoj ulici: neki su imali limeni krović koji se s jedne strane otvarao, neki crijep iz kojeg je provirivala čuvarkuća, a vratašca su bila od drvenih letvica. Bilo je visokih, a bilo je i onih niskih, taman za nas djecu.

Bunar u Šagu, 2011.

Neki su bunare zamijenili fontanama, a neki ih još rabe.

Među fotografijama u Šagu pronašli smo jednu prekrasnu scenu, na dvorištu sjede domaćini, bake su se uredile, možda je nedjeljno dopodne, a u pozadini stari bunar. Oko njega se zasigurno vrzmalo cijeli dan, sad treba izvući vodu za životinje, sad za cvijeće, sad za piće. To je bilo središte svakoga dvorišta.



subota, 16. siječnja 2016.

Karnevalska sjećanja

Kažu da su sedamdesete i osamdesete bile zlatne godine karnevala. Pod šarenim maskama održavali su se plesovi i zabave. Maskirali su se i veliki i mali...

I danas se radujemo veljači, uštipcima i karnevalskoj povorci. Mnogi odlaze na maskirane zabave po selima, gdje se uz glazbu i veselo raspoloženje provodi do kasnih sati. Pod maskom je nešto  lakše izreći pa makar i u šali, svi kao da se odjednom poznaju, a ujedno ne prepoznaju, svatko se svakome nasmije, netko na nekoga zareži...

Uobičajeno je da se djeca maskiraju i zajedno sa svojim razredom i nastavnicima prolaze središtem grada, a osmjehe nam izmame i slatki vrtićanci: mali pačići, mačići, ovčice, vanzemaljci, ježići i pužići...

No ipak mi se čini da je karneval puno zanimljiviji kada se uključe i odrasli-oni koji su inače uštogljeni, smrknuti, namrgođeni, sređeni, nalickani. Pa onda odjednom ugledaš svog susjeda kako u kostimu balerine izvodi nespretne korake ili pak susjedi narastu brkovi i pivski trbuh preko noći. Oni za koje si mislio da su vrlo ozbiljni zbijaju šale na svoj račun, starica se pomladi i svatko je nešto što inače nikada ne bi bio...

Zaista, maske nam daju nekakvu čudnu hrabrost. Čim sakriješ lice, radiš nešto što inače ne bi. Kao da je samo lice ono što jesi...kao da se nitko neće sjećati što se događalo dok smo bili pod maskama.

I dok razmišljam o svojoj maski za 2016. godinu, gledam stare fotografije karnevala u Šagu oko 1980.g.


**
Kakva je povorka bez barem jednih ludih svatova u kojima su mladoženja i nevjesta zamijenili uloge...

 Kao i danas, i tada su maske bile kreativne, raznolike, maštovite...bilo je vilenjaka, klauna, Crvenkapica, Indijanaca...




...ulica u Šagu...

Budite i vi u povorci, budite nešto smiješno, ružno, nešto veselo, tužno, staro ili mlado...samo nemojte biti vi. Pojedite uštipak s marmeladom, zaplešite na vesele zvuke, kreveljite se, blejite, plazite jezik. A sutra, sutra se nećemo prepoznati na ulici i sve će biti kao prije. Iako pod maskama, na karnevalu se nekako bolje vidimo.



* fotografije u vlasništvu Milice Bulut (1.) i Mire Čolaković (2.,3.)



subota, 26. rujna 2015.

Vašar u Valpovu

Jedno rano prijepodne osvanuo je u nama susjednoj ulici usamljeni šareni štand...i tad se sjetim, pa to je sigurno vašar! Prijašnjih godina, točno određenih datuma, održavao se u Valpovu vašar na takozvanom ''vašarištu''.
Vašarište se nalazi na livadi pri završetku Učke ulice.


Već sam zaboravila na te nekadašnje vašare, koje smo redovito posjećivali s roditeljima, a gdje si mogao pronaći kojekakve stvarčice kakvih nije bilo u tada malobrojnim trgovinama, a i baka je mogla pronaći nešto za sebe. Danas pak trgovački lanci nude bezbroj sitnica što je i dovelo do gašenja ovog jednomjesečnog okupljanja.Tamo je mama kupila marame za baku, pregače, drveni 'rasukač' i dasku za razvlačenje tijesta.


Bilo je tu štandova s različitim rukotvorinama, potrepštinama, korpicama, metlama, povrćem, obućom, odjećom...Također su dolazili stočari prodavati ili kupovati stoku. Da bi prodavao stoku, morao si najprije izvaditi 'pasoš' u veterinarskoj stanici, a na samom vašaru često je bio prisutan i veterinar te kontrolirao imaju li svi potrebne papire i jesu li životinje cijepljene.
Malih stočara je sve manje i teška gospodarska situacija dovela je do toga da ni oni više ne nude svoje proizvode na ovaj način.

Prošetala sam do ovog našeg usamljenog štanda i tamo su me dočekali starac i starica nudeći domaći med, pribor za šivanje, kojekakve konce i igle, a na štandu je bila odjeća, uglavnom za starije žene. Kažu, trebalo ih je još doći i baš je lijepo vrijeme, ali eto, nema nikoga, samo njih dvoje...

A evo i tradicionalnih sajamskih datuma u Valpovu:

25. siječnja, 
21. veljače, 
25.ožujka, 
12. travnja, 
5. svibnja,
 21. lipnja, 
12. srpnja, 
21. kolovoza, 
12. rujna, 
21. listopada, 
16. studenoga i
 5. prosinca
Datumi su često bili istaknuti na malim, džepnim kalendarima...




Prošetajte sljedeći mjesec na sajamski datum Učkom ulicom, možda razveselite usamljenog prodavača i pronađete neku sitnicu za sebe...

nedjelja, 16. kolovoza 2015.

Gospa iz naše ulice


Blagdan Velike Gospe poseban je blagdan za nas, djecu Gupčeve ulice.
Iza valpovačkog groblja nalazi se malena kapelica Gospe Lurdske gdje se devet dana uoči blagdana Velike Gospe svaku večer moli krunica.




Još kao djeca svi smo u ulici osjećali kako se bliži ovaj blagdan, s obzirom da živimo uz samo groblje. Nismo morali pratiti datume niti gledati u kalendar, jednostavno krenu potoci ljudi svaku večer moliti iza groblja i to nam je bio pokazatelj. Upravo toga se rado sjećam, grupice starica koje pješice ili na biciklima jure puno ranije, kako bi zauzele sjedeća mjesta, ili pak nose sa sobom male stolčiće kako bi stare kosti lakše izdržale tih sat vremena molitve. U to bi vrijeme susjed Jozo obavezno sjedio na svojim stepenicama i promatrao prolaznike ne bi li ugledao nekog poznatog; katkad mu mahne netko u prolazu vičući: ''Kako je?''
**
Ponekad smo i mi odlazili s mamom na molitvu, bili dio te male rijeke ljudi i bilo je lijepo. Žene putem razgovaraju o svakodnevnim kućanskim i drugim temama, a približavajući se Gospi, razgovor prestaje.
Još zanimljiviji bio nam je povratak vjernika kućama. Mrak bi se već spustio, a zatim bi poput krijesnica krenula prva svjetla na biciklima. Eh, to je bilo pravo uzbuđenje! Nismo imali pametnijeg posla pa smo iščekivali njihov povratak i vikali: ''Kreću, eno ih!''  Jozo bi i dalje sjedio i promatrao. I vrlo brzo se stvori gužva na cesti, lete mnogobrojna svjetla, sva u istom smjeru, a mi kao da špijuniramo, čekamo. Nakon nekoliko minuta pauze začuje se žamor u daljini. Sada već pristižu i oni koji su pješice hodočastili na molitvu. Tražimo u mraku poznata lica, susjede, mame, bake...polako i posljednja svjetla napuštaju ulicu, posljednji koraci i razgovori nestaju u daljini.
Sutra će ići ponovno.
Posebno je bilo uzbudljivo u nekoliko navrata kada je oluja već pred kraj molitve ispratila prestravljene ljude. Vjetar je nosio bicikliste koji su jurili kao pomahnitali, a mi smo kroz prozor gledali tu vrevu, na sigurnom.
***
Na sam blagdan Velike Gospe u rano jutro odlazimo s roditeljima do kapelice. Kratko se pomolimo. Volim ući u kapelicu, iako nema mnogo mjesta, jer te opiju intenzivni mirisi cvijeća zarobljeni u tom malom prostoru, prekrasni karanfili, ruže ili orhideje, svaki put nešto drugo... I tako nam je jesen još jednim korakom bliža, poslije Gospe noć se sve ranije spušta u našu ulicu...

četvrtak, 19. ožujka 2015.

Zvučni zid

I ratne godine ostavljaju svoja sjećanja...nekima tužna, a nekima jednostavno-sjećanja.

S pet godina dovoljno ste stari da razumijete i da se sjećate...međutim ipak sve nekako doživljavate kao igru.
Brat i ja skupljali smo šrapnele po dvorištu, a nekoliko ih je doletjelo i na naš kućni prag te spalilo stari, gumeni otirač...Sjećam se kako brat odlazi u kokošinjac po jaja kad se baš oglasila opasnost. Mama i ja stajale smo na pragu, brat je dotrčao, a onda smo svi legli na pod. Nije mi to baš bilo jasno, zašto moramo ležati i od koga se skrivamo pa nitko nas ne vidi u kući? Navečer smo pokrivali prozore gustim tkaninama da se ne vidi svjetlo.
Bilo je uzbudljivo gurati se u jednom velikom krevetu u malenom podrumu s mamom, tatom, bakom i bratom...a još zanimljivije je bilo kada se cijela ulica zgurala u Jozin podrum jer je on bio najveći.

                                                                            *
Meni je to bilo zabavno, poput igre...odrasli pričaju neke zanimljive priče, pratimo vijesti, slušamo radio, brat sluša školski program i piše zadaću, a kad začuješ zvuk sirene svi pognuti trčimo u najbliže sklonište.
Od koga se skrivamo? Zašto se tako šuljamo, pa nema nikoga u našem dvorištu, kako nas oni vide, odakle? I tko su uopće 'oni'?
''Danas je avion probio zvučni zid.'' objavio je netko u podrumu. Ma kakav sad zvučni zid, što je to. Nije mi baš bilo jasno, ali činilo se kao da je to nešto jako važno i opasno.
 ''To ti jako pukne i moraš pokriti uši, opasno je!'' objašnjava moj brat, tek tri godine stariji od mene, kao kakav stručnjak. Zamišljala sam kako se avion velikom brzinom zabija u nekakav zid od cigle, ali zašto bi to netko učinio?
                                                                         *  *
Ubrzo je bilo vrijeme za polazak. Tata ostaje, a mi odlazimo u Zagreb kod mamine sestrične...a gdje je bila baka? Ne mogu se sjetiti kamo smo ju smjestili.
 U Zagrebu je bila gužva: u stanu kod tete Ksenije i čika Dražena bila je ujna, bratići Dario i Josip, mama, brat i ja, mamina sestrična Anica iz Belišća, njene dvije kćerke, dok je teta Ksenija tada imala troje djece.
Mi djeca brzo smo  se snašli, sprijateljili i igrali, neki su se preselili dalje pa je bilo više mjesta. Tata je došao jednom prilikom, pred Božić, s punom kutijom slatkiša i hrane. Imao je bradu, pomalo žućkastu od duhana...tata inače nikada nema bradu. Tetak Dražen je vozio kamion i donio nam je svima poklone, dobila sam barbiku. Ubrzo je mami prekipjelo jer smo na kraju i u Zagrebu bježali u podrum zgrade pa smo se odlučili vratiti svojoj kući i svome podrumu...čak se sjećam tog dana kada smo došli, bili smo u našoj ''baščici'', mama je pregledavala ruže kad je došao tata na biciklu iznenađen što smo mi već u Valpovu...

                                                                     * * *
Tata je u  odori izgledao kao pravi pravcati vojnik. Donosio nam je kekse i čokoladno mlijeko na slamčicu. Gledali smo kako čisti pušku...Jedan je dan radio u tvornici u Belišću, a drugi dan išao na stražu. Zapravo se uopće ne sjećam tog vremena kada ga nije bilo, samo njegovih dolazaka...
Tek nakon puno godina čuli smo neke tatine priče s terena, vidjeli neke slike...

                                                                  * * * *
Kada si dijete manje se bojiš.
 Kada si mali, ne znaš posljedice, ne slutiš što te čeka. Ne poznaješ ljudsku zloću sve dok ju ne doživiš.  Djeca se boje jače, ako se boje odrasli koji su pored njih.



ponedjeljak, 2. veljače 2015.

Najsjajnija na nebu-zvijezda Danica


                                     Trenutak kada sam prvi put ugledala učiteljicu Danicu.
                                      Moj prvi dan škole (držim mapu, mama je iza mene)


Svi se hvatamo za ruke i krećemo u zajedničku avanturu...

Kada biste nekoga zamolili da poreda osobe iz svoga života prema važnosti, vrlo vjerojatno bi se pri vrhu našla i poneka učiteljica...

Moja je učiteljica zaista bila posebna, učiteljica cijelim svojim bićem i pojavom. Naizgled krhka, ali vrlo stroga i iznad svega pravedna. Njeno ime uvijek me asociralo na zvijezdu Danicu koja u rano jutro sjaji najjačim sjajem...
 Sjećam se kako mi je više puta nedostajala jedna petica do pohvalnice i nikada, ali nikada mi ju nije poklonila. I drago mi je zbog toga. Naučila nas je da nema poklanjanja i da se sve mora zaslužiti, da prije svega trebaš biti dobar čovjek i prijatelj. Nažalost, u današnjem svijetu često ne vrijede ta pravila ...
Voljela se lijepo odijevati i većinu odjeće sama si je krojila, sama se šišala i pravila frizure...bila je kreativna na svim poljima. Imala je plavu, sjajnu kosu i svijetle oči.

Učiteljica Danica bila je učiteljica i mojoj mami, dok je radila u Šagu, tako da sam i prije polaska u školu čula priče o njoj. Poslije mene učila je i moju sestru Ivančicu, a kada sam krenula na Učiteljski fakultet išla sam kod nje na praksu. Neobično je bilo upoznati ju iz svih tih kutova i vidjeti kako se kroz godine uopće nije mijenjala-jednako vesela, razigrana, kreativna, stroga, pravedna...

Neke izreke i poštapalice   govorila je nama, ali i generacijama poslije. Sestra i ja ponekad se nasmijemo prisjećajući se njenoga: crnom kredom u dimnjak...Ivana je zvala ''ljubičice moja'', a jednom je prilikom Janku skratila šiške jer su mu smetale pri čitanju.



Usadila mi je ljubav za recitacije, glumu, lijepo govorenje...danas kada gledam našu kasetu od prvog do četvrtog razreda (često nas je snimala) sjetim se njenoga glasa, njenoga č i ć...rijetko koja učiteljica tako pravilno govori i naglašava glasove.
Vrijeme koje smo proveli s njom bilo je dragocjeno, čini se toliko davno, zar je doista toliko vremena prošlo...cijeli jedan život.

U njenom dvorištu zasadili smo jedan čempres, gdje na malenom papiru još uvijek pišu naša imena...

Eh učiteljice, kada bismo mogle povesti još samo jedan razgovor.

4.razred

ponedjeljak, 5. siječnja 2015.

Mama, idemo na kirvaj!

Kirvaj je u našem djetinjstvu označavao uglavnom crkveni god u Šagu (Bartolovo), mjestu iz kojeg potječe moja mama i gdje bismo svake godine išli kod bake Bare, ujaka i ujne na ručak.

Bio bi to kratak izlet naše obitelji na koji smo znali ići i biciklima, dok je promet još bio podnošljiv, a roditelji mladi.
MI, djeca, uvijek smo  s nestrpljenjem iščekivali taj dan, zamišljali što bismo kupili na šarenom vašaru, a želje su nam bile  skromne. Veselili smo se i kirvajskim kolačima, gužvi u kući i glasnoj glazbi koju su puštali prodavači i voditelj ringišpila iliti vrtuljka. Dozivao je vesele prolaznike na ludi i nezaboravni provod, a najzanimljivije častio još jednom vožnjom.

Nakon ručka, čekali smo kada će roditelji ustati i reći:''Idemo prošetati do kirvaja.''
Ponekad im je bilo lijeno ići, zbog velike vrućine ili obilnog ručka pa su nas tjerali neka odemo sami, a nas je bilo stid- to je bilo veliko razočaranje. Zar će proći kirvaj, a da ne odemo do vašara...bilo je tu i suza i ljutnje. Još gore je bilo odgađanje: "Čekajte, ići ćemo još malo, poslije, još se malo strpite!"
Zašto je odraslima tako teško prošetati s djecom, da pasu oči na toj šarenoj livadi igračaka, 'plastičnom smeću' kako kažu stariji, 'lumbalonima', ukosnicama, kasetama i raznim drugim, zanimljivim stvarčicama?
Mama je redovito kupovala alve ili dugačke lizalice u štapiću raznih boja, a tata je ostajao pratiti nogometnu utakmicu domaćih protiv nekog obližnjeg sela.
U sjećanju mi je jedna plastična frulica koju smo brat i ja dobili s kirvaja. Na njoj je bila ptičica koja je otvarala kljun kada bismo puhali, a proizvodila je upravo ptičji cvrkut. Sjećam se i da je nešto kasnije završila slomljena na našem dvorištu...
I tako bismo pridvečer odlazili kući, ponekad s ispunjenim srcem i željama, a ponekad s tugom i nadom u idući kirvaj. Bilo je to za nas nešto veliko, nešto prekrasno. Šareni dan koji završava s nekoliko odbjeglih balona na plin i s nekom posebnom sjetom...kirvaj u Šagu uvijek je nagovještavao kraj ljeta i početak nove školske godine...

ponedjeljak, 29. prosinca 2014.

Družba Pere Kvržice

Imali smo jedan poljski put  pokraj kojeg smo brali crvene makove, kamilicu i plavičaste vodopije. Bilo je tada mnogo kamilice ispred naših kuća, mirisala je cijela ulica, a mi smo pravili čajeve tako što smo okretali bicikle naopačke i vrteći kotače usitnjavali njene cvjetove.
Svatko je jednom u svom djetinjstvu pripadao nekoj družbi Pere Kvržice. Mi nismo imali mlin, ali vozili smo se po Karašici, nas desetak u starome čamcu-bilo je to vrlo uzbudljivo. Jednom su nas dječaci nasamarili i ostavili na obali dok su oni otplovili negdje daleko iza zavoja...a mi smo cijelo popodne sjedile na obali i pjevale neke tada popularne pjesme...Bile smo im dosadne jer nisu ništa mogli učiniti bez nas baba. Ako su ponekad i pokušali nešto učiniti sami, brzo bi se pročulo jer barem jedan od njih imao je sestru.
Sastajališta su nam bila na klupi kod Marija, ili na ogradi kod Zore. Rijetko tko bi kasnio, a nije bilo mobitela ili interneta već čista dječja riječ i dogovoreno vrijeme.
Starija braća vodila su i mlađu braću i sestre, tako da su nas godine dijelile i spajale. Najstariji i najmlađi članovi naše družine bili su razlike deset godina.


Najviše pamtim ljeta, ali u sjećanju je i jedna zima kada smo u ulici napravili snjegovića visokog dva i po metra, jednog konjića i iglu. Naravno da je i tu došlo do okršaja između dječaka i djevojčica pa je iglu platio glavom. Šteta, jer dječaci su se uistinu trudili i polijevali ga da se smrzne. Ispred Slavkine garaže napravili smo ledenu stazu i danima se klizali, začudo nitko se nije slomio.
Žao mi je što nema više fotografija koje bi sačuvale ove događaje od zaborava, ostaju samo one u mome sjećanju, ali i one polako blijede.

utorak, 12. kolovoza 2014.

Revi, revi magare

Kažu da sam bila dosta pekmezavo dijete...i da sam se znala 'derati' zbog gluposti.

Meni je pak u sjećanju moj stariji brat koji je plakao kad god bi izgubio u partiji 'Čovječe ne ljuti se' ili bilo kojoj drugoj igri...on, dječak, pa takva ljutibaba, mislila sam si uvijek...čak sam mu i popuštala u igri Mlina, ali sudbina nekako baš hoće da plačljivko izgubi pa da se onda puri i duri i više se ''nikada'' ne želi igrati...a meni je bilo svejedno hoću li izgubiti ili ne, samo da se igramo.

Međutim, sjećam se kako baka Cvita i meni nekom prilikom recitira rugalicu Revi, revi...

Revi, revi magare
sutra ćemo na bare
 i na Banju Luku
 'di' se govna vuku!

To je bila njena, kraća verzija, a original je glasio ovako:

Revi, revi magare,
Sutra ćemo na bare.
Zakla baba junicu,
dade malom guzicu
i guzno crivo
da mu nije krivo.
I stare gaćetine
da otare baletine
Revi, revi…


Toliko me  ljutilo kad bi baka to posprdno recitirala da sam se derala još i više...što je i cilj takvih pjesmica, sad mi se čini...a mama bi na to dodala: 'Nek' se dere, manje će pišat' :)

Osim rugalice, znala je recitirati jednu zabavnu pjesmicu-igru:

Di si bila,
u selu na prelu
šta si radila,
pila vina,
je si l' meni ostavila
jesam,
di,
u tikvici na polici.
Dođe miš,
miš prde,
tikva puče, 
vino se proli,

pogledaj gori!

I na to bi baka pokazala prstom negdje gore prema stropu ili kuhinjskim elementima, a ja bih svaki put pogledala za njom... Bilo je zabavno zamišljati  kako miš trči po nekakvoj drvenoj polici, na kojoj je zemljani vrč s vinom pa još se na kraju sve i prolije! Eto ti veselja pa onda sve od početka...
Baka (drži Ivančicu ) i ja, 1994.


petak, 11. srpnja 2014.

Ommm


Ne znam jesam li jedina osoba na koju umirujuće djeluju jednolični zvukovi...to je tako oduvijek bilo...možda zato što sam često bila okružena njima?

Nema te pjesme koja će me opustiti kao zvuk kosilice dok guta travu ili pak cirkulara dok se režu drva...taj ponavljajući vrisak pile, pa između samo zvuk motora-znala sam sjesti negdje sa strane i gledati tatu kako reže...i slušati...skoro bih zaspala ...slično je i sa zvukom ''čekičara'' kad bi mama i tata runili ili mljeli kukuruze...nije mi smetala ni prašina ni pokoje zrnce kukuruza koje bi me pogodilo dok sam sjedila u korpi i odmarala...bilo mi je tada tek šest, sedam godina. I uzalud me mama tjerala van iz prašine, a možda se jadna i brinula da joj je dijete poremećeno, jer eto sjedi tu u korpi u štali punoj prašine i žmiri! Što se ne ide van igrati! Nije da nisam i sama pomislila već više puta da sam luda, ali to je jednostavno tako.Znao mi se uvaliti i mačak u krilo pa zajedno sa mnom slušati i presti...

To je kao neki ommmm koji posloži sve elemente i kada ni o čemu ne razmišljam...

Kad sam malo porasla, trčala sam na dvorište i brzo učila dok bi roditelji obavljali neke od tih 'bučnih' poslova. To je bilo nevjerojatno, puno bih brže učila školsko gradivo dok bi u pozadini brujao ton motora runilice ili cirkulara...čak sam znala ostavljati teže sadržaje za te prilike i jednostavno bi sve ulazilo u glavu...Jesam li si ja to umislila ili je zaista tako djelovalo? Meni je pomoglo.
Orunjeni kukuruzi


Sva sreća pa je krenula sezona rezanja drva...svaki dan netko od susjeda pali pilu...a ja uživam :)

Naša drva u Doli, Šag


A evo i brzinski prikaz u obliku stripa :)

petak, 24. siječnja 2014.

Ćirilica

Meni prva asocijacija na ćirilicu stare su slikovnice koje sam imala u djetinjstvu, a koje su bile popraćene kratkim tekstom na ovome pismu. Ali strašna spoznaja za dijete koje obožava čitati knjige bila je ta, da ih ne može pročitati....čitati svoje, latinično pismo naučila sam vrlo rano, prije pete godine, kada je stariji brat krenuo u školu. On nije učio ćirilicu u školi, dok generacija prije njega jest.
 No dobro, zadovoljila sam se prekrasnim ilustracijama i sama osmišljavala što bi to moglo biti u priči. No kopkalo me to i priče su djelovale još tajanstvenije, kada su napisane tim neobičnim slovima. Ostale su sačuvane neke od knjigica, a kada sam malo porasla odlučila sam sama naučiti čitati ćirilicu.
 Ispisivala sam slova, ispitivala mamu koja je i sama već pola slova zaboravila i polako otkrivala koje je odgovarajuće slovo na latinici...tada nisam imala pristup internetu i gotovom rješenju kao danas... ali nije bilo teško.

Ove tri slikovnice poklonila nam je baka Eva Vuković, već odavno pokojna starica iz ulice...na njima sam vježbala čitati ćirilicu...







**





 ***


Ne bih se sjetila svega toga da mi danas nije stigao poklon od Kaje. Opet me iznenadila prekrasnim knjigicama s ilustracijama Marie Pascual, a između ostalog tu su i priče braće Grimm na ćirilici. Bit će to dobra vježba kako ne bih zaboravila čitati ovo pismo. Ima nešto posebno u dobivanju stare, već čitane knjige...kao da osim napisane priče krije još mnoge druge...još se netko divio tim stranicama i listao ih...




                                                                Kajin crtež i pisamce :)


Hvala Kajo na ovom podsjetniku i lijepom poklonu...ne smijemo zaboraviti da koliko jezika (pisama) znamo, toliko i vrijedimo.

petak, 27. prosinca 2013.

Salvetice

Nekada davno, prije petnaestak godina, bilo je pod obavezno skupljati salvete...nisam sigurna koliko su današnjim djevojčicama salvete privlačne...mi smo ih voljele. Mijenjale smo se za duplikate...i brižno čuvale rijetke primjerke...neke su salvete vrijedile više od drugih, pa si za njih trebao dati čak tri ili četiri ...


Odlučih se pozabaviti salvetnom tehnikom pa sam potražila svoje i sestrine stare salvete...zaboravljene u kartonskoj kutiji, ali neoštećene...polja makova, suncokreti, kućice u cvijeću...