Gospa iz naše ulice

Blagdan Velike Gospe poseban je blagdan za nas, djecu Gupčeve ulice.
Iza valpovačkog groblja nalazi se malena kapelica Gospe Lurdske gdje se devet dana uoči blagdana Velike Gospe svaku večer moli krunica.

Još kao djeca svi smo u ulici osjećali kako se bliži ovaj blagdan, s obzirom da živimo uz samo groblje. Nismo morali pratiti datume niti gledati u kalendar, jednostavno krenu potoci ljudi svaku večer moliti iza groblja i to nam je bio pokazatelj. Upravo toga se rado sjećam, grupice starica koje pješice ili na biciklima jure puno ranije, kako bi zauzele sjedeća mjesta, ili pak nose sa sobom male stolčiće kako bi stare kosti lakše izdržale tih sat vremena molitve. U to bi vrijeme susjed Jozo obavezno sjedio na svojim stepenicama i promatrao prolaznike ne bi li ugledao nekog poznatog; katkad mu mahne netko u prolazu vičući: ''Kako je?''

**

Ponekad smo i mi odlazili s mamom na molitvu, bili dio te male rijeke ljudi i bilo je lijepo. Žene putem razgovaraju o svakodnevnim kućanskim i drugim temama, a približavajući se Gospi, razgovor prestaje.
Još zanimljiviji bio nam je povratak vjernika kućama. Mrak bi se već spustio, a zatim bi poput krijesnica krenula prva svjetla na biciklima. Eh, to je bilo pravo uzbuđenje! Nismo imali pametnijeg posla pa smo iščekivali njihov povratak i vikali: ''Kreću, eno ih!''  Jozo bi i dalje sjedio i promatrao. I vrlo brzo se stvori gužva na cesti, lete mnogobrojna svjetla, sva u istom smjeru, a mi kao da špijuniramo, čekamo. Nakon nekoliko minuta pauze začuje se žamor u daljini. Sada već pristižu i oni koji su pješice hodočastili na molitvu. Tražimo u mraku poznata lica, susjede, mame, bake...polako i posljednja svjetla napuštaju ulicu, posljednji koraci i razgovori nestaju u daljini.
Sutra će ići ponovno.
Posebno je bilo uzbudljivo u nekoliko navrata kada je oluja već pred kraj molitve ispratila prestravljene ljude. Vjetar je nosio bicikliste koji su jurili kao pomahnitali, a mi smo kroz prozor gledali tu vrevu, na sigurnom.

***

Na sam blagdan Velike Gospe u rano jutro odlazimo s roditeljima do kapelice. Kratko se pomolimo. Volim ući u kapelicu, iako nema mnogo mjesta, jer te opiju intenzivni mirisi cvijeća zarobljeni u tom malom prostoru, prekrasni karanfili, ruže ili orhideje, svaki put nešto drugo... I tako nam je jesen još jednim korakom bliža, poslije Gospe noć se sve ranije spušta u našu ulicu...

Svatovi!

Prije nekoliko dana najavili su mi da će biti svatovi u ulici.

''Tko se ženi? '' pitam šaljivo
''Dora i Dominik'', svi će u glas.

I zaista, dan poslije mogli smo vidjeti pripreme: nosile su se na livadu stolice, stolovi, sokovi, keksi, mlada je odjenula vjenčanicu, imali su prstenje i pravi buket. Svi uzvanici su se svečano spremili.
I ništa ne bi bilo čudno u ovim svatovima, da glavni akteri nisu mahom  šestogodišnjaci i petogodišnjaci.

Bacao se buket, a onda su plesali po ulici i prašnjavom putu.

Danas ponovno najava: Bit će svatovi!
''Ma tko se sad ženi?''
''Dora i Damjan!''

I sve ispočetka...pratila ih je i jedna crna mačka i mali psić. Ovaj put nosili su i malu zastavu.
Skupili se i roditelji na ulici te posvjedočili ovom svečanom činu.
Hoće li biti još koji svatovi? Ne zna se.

Vesela je parada prolazila ulicom još neko vrijeme pjevajući pjesme, dok su ih znatiželjni prolaznici veselo promatrali.

Družba Pere Kvržice

Imali smo jedan poljski put  pokraj kojeg smo brali crvene makove, kamilicu i plavičaste vodopije. Bilo je tada mnogo kamilice ispred naših kuća, mirisala je cijela ulica, a mi smo pravili čajeve tako što smo okretali bicikle naopačke i vrteći kotače usitnjavali njene cvjetove.

Svatko je jednom u svom djetinjstvu pripadao nekoj družbi Pere Kvržice. Mi nismo imali mlin, ali vozili smo se po Karašici, nas desetak u starome čamcu-bilo je to vrlo uzbudljivo. Jednom su nas dječaci nasamarili i ostavili na obali dok su oni otplovili negdje daleko iza zavoja...a mi smo cijelo popodne sjedile na obali i pjevale neke tada popularne pjesme...Bile smo im dosadne jer nisu ništa mogli učiniti bez nas baba. Ako su ponekad i pokušali nešto učiniti sami, brzo bi se pročulo jer barem jedan od njih imao je sestru.

Sastajališta su nam bila na klupi kod Marija, ili na ogradi kod Zore. Rijetko tko bi kasnio, a nije bilo mobitela ili interneta već čista dječja riječ i dogovoreno vrijeme.
Starija braća vodila su i mlađu braću i sestre, tako da su nas godine dijelile i spajale. Najstariji i najmlađi članovi naše družine bili su razlike deset godina.

Najviše pamtim ljeta, ali u sjećanju je i jedna zima kada smo u ulici napravili snjegovića visokog dva i po metra, jednog konjića i iglu. Naravno da je i tu došlo do okršaja između dječaka i djevojčica pa je iglu platio glavom. Šteta, jer dječaci su se uistinu trudili i polijevali ga da se smrzne. Ispred Slavkine garaže napravili smo ledenu stazu i danima se klizali, začudo nitko se nije slomio.

Žao mi je što nema više fotografija koje bi sačuvale ove događaje od zaborava, ostaju samo one u mome sjećanju, ali i one polako blijede.

Šnikerikik !

Što se danas kupuje djeci za poklon?

Nekada smo dobivali kompletiće omotnica za pisanje pisama i razglednica poznatije kao Mala dječja pošta, čiji je zaštitni znak crvendać Robin i njegov pozdrav Šnikerikik!

I sama sam imala takav komplet koji je preživio svojih dvadesetak godina.

Tek sada primjećujem koliko je to bio edukativan i koristan poklon: djeca su od najranije dobi upoznavala ovaj način komunikacije, danas doista zanemaren, Crvendać Robin nas je u unutrašnjosti korica poučavao kako se piše pismo, od čega se sastoji, mogli smo pročitati nešto i o povijesti pisanja pisama...

Možda u knjižarama i danas postoji neki sličan komplet? 

Šnikerikik !