Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...

četvrtak, 17. prosinca 2015.

Božićna kućica od papira


Pronašla sam zgodan nacrt za izradu kućice.
Na webu ih ima zaista mnogo, svakako pogledajte.


Kartonska kućica može biti lijep ukras na prozoru, poklon ili igračka.


Potreban je tvrđi papir (ili tanji karton) i oštar skalpel.



Ljepilo i geometrijski pribor...


Boje i kist...

Dosta improvizacije i strpljenja jer ponekad ni nacrt, ni izvedba nisu savršeni...a svaki kut i milimetar su važni...



Rezultat je zadovoljavajuć, za prvi put .


petak, 4. prosinca 2015.

Reciklirani ukrasi/pokloni

Ideju vidjeh na internetu.
Sve potrebne materijale imam.
Odlučih, to će ove godine biti poklončići za susjede i neke drage ljude.

Božićne kugle od starih CD-a:

 CD
akrilne boje i kistovi
spužvica
salvete
ljepilo
šljokice
ukrasne vrpce









petak, 13. studenoga 2015.

''Jesenje je lišće žuto, naše staze sakrilo...''


Ima ta jedna pjesma, koju naša mama Milica voli i često ju je pjevala prijašnjih godina...a baš je onako topla, jesenska, ljubavna, pomalo tužna...sjetila sam je se dok smo se probijali kroz hrpe lišća razbacane po stazi u perivoju...


''Jesenje je lišće žuto...


...naše staze sakrilo...


...kako ću sad ja do tebe...


...a kako ćeš ti do mene...


...kad nam dođe da se vidimo.'' Mladen Kvesić







Kad čujem tu pjesmu odmah mi je pred očima mama kako po kuhinji pjevuši uz radio (što ne vidimo tako često), mašući usput kuhačom i smiješno se krečući, kao da pleše...i zamišljam kako je uistinu suho lišće zatrpalo staze i više ih ne mogu pronaći oni koji trebaju, koji traže...''što nisu tražili ranije, u proljeće ili ljeto'', šuška lišće pod nogama dok se i mi pomalo gubimo i skrećemo s puta. Nema veze, mi možemo i livadom.


subota, 24. listopada 2015.

Kestenijada!

Kesteni, kesteni, vrući kesteni! Dimi se i miriši već danima i u našem gradu...

Čika Dejan (moj suprug :) odlučio je večeras zadimiti i našu ulicu, a teta Katarina (ja) nabavila je kestenje i potreban alat.
Tek što se vatra rasplamsala, već se oko kestenja skupilo malih i velikih.
I dok čika Dejan završi s pečenjem jedne ture, već čađave ručice prebiru po loncu i ubrzo svi imamo crne brkove.










Dorin tata kaže da kesteni neće biti dobri ako djeca ne recitiraju kestenjaru pjesmicu. Stoga su naše djevojčice iz ulice odradile ovaj dio posla.



I zaista, pjesma je pomogla kestenjaru!
Nije ništa ostalo, osim praznog lonca i vatrice koja je još neko vrijeme osvjetljavala rumene obraze.

subota, 26. rujna 2015.

Vašar u Valpovu

Jedno rano prijepodne osvanuo je u nama susjednoj ulici usamljeni šareni štand...i tad se sjetim, pa to je sigurno vašar! Prijašnjih godina, točno određenih datuma, održavao se u Valpovu vašar na takozvanom ''vašarištu''.
Vašarište se nalazi na livadi pri završetku Učke ulice.


Već sam zaboravila na te nekadašnje vašare, koje smo redovito posjećivali s roditeljima, a gdje si mogao pronaći kojekakve stvarčice kakvih nije bilo u tada malobrojnim trgovinama, a i baka je mogla pronaći nešto za sebe. Danas pak trgovački lanci nude bezbroj sitnica što je i dovelo do gašenja ovog jednomjesečnog okupljanja.Tamo je mama kupila marame za baku, pregače, drveni 'rasukač' i dasku za razvlačenje tijesta.


Bilo je tu štandova s različitim rukotvorinama, potrepštinama, korpicama, metlama, povrćem, obućom, odjećom...Također su dolazili stočari prodavati ili kupovati stoku. Da bi prodavao stoku, morao si najprije izvaditi 'pasoš' u veterinarskoj stanici, a na samom vašaru često je bio prisutan i veterinar te kontrolirao imaju li svi potrebne papire i jesu li životinje cijepljene.
Malih stočara je sve manje i teška gospodarska situacija dovela je do toga da ni oni više ne nude svoje proizvode na ovaj način.

Prošetala sam do ovog našeg usamljenog štanda i tamo su me dočekali starac i starica nudeći domaći med, pribor za šivanje, kojekakve konce i igle, a na štandu je bila odjeća, uglavnom za starije žene. Kažu, trebalo ih je još doći i baš je lijepo vrijeme, ali eto, nema nikoga, samo njih dvoje...

A evo i tradicionalnih sajamskih datuma u Valpovu:

25. siječnja, 
21. veljače, 
25.ožujka, 
12. travnja, 
5. svibnja,
 21. lipnja, 
12. srpnja, 
21. kolovoza, 
12. rujna, 
21. listopada, 
16. studenoga i
 5. prosinca
Datumi su često bili istaknuti na malim, džepnim kalendarima...




Prošetajte sljedeći mjesec na sajamski datum Učkom ulicom, možda razveselite usamljenog prodavača i pronađete neku sitnicu za sebe...

četvrtak, 24. rujna 2015.

Pozdrav jeseni...


 Jedna jesenska šetnja...puna vrećica odbačenih plodova...


Otimam pticama orahe...ljute se...


Prekratko poslijepodne...bezbroj ideja...



Koliko toga može ponuditi suha grana...









Svake godine iznova otkrivam...jesen je moje doba...te sramežljive zrake sunca griju me jače od ljetne vrućine.


Večer je osjetno hladnija...ali ne dam se...igra se nastavlja...

nedjelja, 16. kolovoza 2015.

Gospa iz naše ulice


Blagdan Velike Gospe poseban je blagdan za nas djecu Gupčeve ulice.
Iza valpovačkog groblja nalazi se malena kapelica Gospe Lurdske gdje se 15.8. održava misa i gdje se devet dana ranije svaku večer moli krunica.




Još kao mali svi smo u ulici znali kada se bliži ovaj blagdan, s obzirom da živimo uz samo groblje. Nismo morali pratiti datume niti gledati u kalendar. Kada krenu potoci ljudi svaku večer moliti iza groblja to nam je bio pokazatelj. Upravo toga se rado sjećam, grupice starica koje pješke ili na biciklima jure puno ranije kako bi zauzele sjedeća mjesta ili pak nose sa sobom male stolčiće kako bi stare kosti lakše izdržale tih sat vremena molitve. U to bi vrijeme susjed Jozo obavezno sjedio na svojim stepenicama i promatrao prolaznike ne bi li ugledao nekog poznatog; katkad mu mahne netko u prolazu vičući: ''Kako je?''
**
Ponekad smo i mi odlazili s mamom na molitvu, bili dio te male rijeke ljudi i bilo je lijepo. Žene putem razgovaraju o svakodnevnim kućanskim i drugim temama, a približavajući se Gospi, razgovor prestaje.
Još zanimljiviji bio nam je povratak vjernika kućama. Mrak bi se već spustio, a zatim bi poput krijesnica krenula prva svjetla na biciklima. E to je bilo pravo uzbuđenje! Nismo imali pametnijeg posla pa smo iščekivali njihov povratak i vikali: ''Kreću, eno ih!''  Jozo bi i dalje sjedio i promatrao. I vrlo brzo se stvori gužva na cesti, lete mnogobrojna svjetla, sva u istom smjeru, a mi kao da špijuniramo, čekamo. Nakon nekoliko minuta pauze začuje se žamor u daljini. Sada već pristižu i oni koji su pješke hodočastili na molitvu. Tražimo u mraku poznata lica, susjede, mame, bake...polako i posljednja svjetla napuštaju ulicu, posljednji koraci i razgovori nestaju u daljini.
Sutra će ići ponovno.
Posebno je bilo uzbudljivo u nekoliko navrata kada je oluja već pred kraj molitve ispratila prestravljene ljude. Vjetar je nosio bicikliste koji su jurili kao pomahnitali, a mi smo kroz prozor gledali tu vrevu, na sigurnom.
***
Na sam blagdan Velike Gospe u rano jutro odlazimo do kapelice s roditeljima. Kratko se pomolimo. Volim ući u kapelicu, iako nema mjesta, jer te opiju intenzivni mirisi cvijeća zarobljeni u tom malom prostoru, prekrasni karanfili, ruže ili orhideje, svaki put nešto drugo... I tako nam je jesen još jednim korakom bliža, poslije Gospe noć se sve ranije spušta u našu ulicu...

srijeda, 12. kolovoza 2015.

Ja posijah lan...(žetva)

                         
Prvi dio priče.
Drugi dio priče.

 Od prvih plavih cvjetova, preko zelenih glavica do suhih tobolčića...






Nakon četiri mjeseca napokon sam dočekala svoje sjemenkice lana.



 Tobolci su potpuno suhi, smeđi i lako se ljuskaju i pucaju. 


U tobolčiću je bilo devet sjemenki lana (bude ih 8 do 10).


I tako je završila još jedna mala, povrtlarska avantura. Upoznala sam lan, biljku koju nemamo prilike tako često viđati u svojim vrtovima i na poljima. Biljku koja je u prošlosti u našim krajevima bila cijenjena, a čije sjemenke danas uglavnom uvozimo iz Indije. I ove moje su 'potomci' indijskog sjemenja, uzgojene u hrvatskom tlu. Kako god, krug je zatvoren. U prirodi je sve tako jednostavno.