Gospa iz naše ulice

Blagdan Velike Gospe poseban je blagdan za nas, djecu Gupčeve ulice.
Iza valpovačkog groblja nalazi se malena kapelica Gospe Lurdske gdje se devet dana uoči blagdana Velike Gospe svaku večer moli krunica.

Još kao djeca svi smo u ulici osjećali kako se bliži ovaj blagdan, s obzirom da živimo uz samo groblje. Nismo morali pratiti datume niti gledati u kalendar, jednostavno krenu potoci ljudi svaku večer moliti iza groblja i to nam je bio pokazatelj. Upravo toga se rado sjećam, grupice starica koje pješice ili na biciklima jure puno ranije, kako bi zauzele sjedeća mjesta, ili pak nose sa sobom male stolčiće kako bi stare kosti lakše izdržale tih sat vremena molitve. U to bi vrijeme susjed Jozo obavezno sjedio na svojim stepenicama i promatrao prolaznike ne bi li ugledao nekog poznatog; katkad mu mahne netko u prolazu vičući: ''Kako je?''

**

Ponekad smo i mi odlazili s mamom na molitvu, bili dio te male rijeke ljudi i bilo je lijepo. Žene putem razgovaraju o svakodnevnim kućanskim i drugim temama, a približavajući se Gospi, razgovor prestaje.
Još zanimljiviji bio nam je povratak vjernika kućama. Mrak bi se već spustio, a zatim bi poput krijesnica krenula prva svjetla na biciklima. Eh, to je bilo pravo uzbuđenje! Nismo imali pametnijeg posla pa smo iščekivali njihov povratak i vikali: ''Kreću, eno ih!''  Jozo bi i dalje sjedio i promatrao. I vrlo brzo se stvori gužva na cesti, lete mnogobrojna svjetla, sva u istom smjeru, a mi kao da špijuniramo, čekamo. Nakon nekoliko minuta pauze začuje se žamor u daljini. Sada već pristižu i oni koji su pješice hodočastili na molitvu. Tražimo u mraku poznata lica, susjede, mame, bake...polako i posljednja svjetla napuštaju ulicu, posljednji koraci i razgovori nestaju u daljini.
Sutra će ići ponovno.
Posebno je bilo uzbudljivo u nekoliko navrata kada je oluja već pred kraj molitve ispratila prestravljene ljude. Vjetar je nosio bicikliste koji su jurili kao pomahnitali, a mi smo kroz prozor gledali tu vrevu, na sigurnom.

***

Na sam blagdan Velike Gospe u rano jutro odlazimo s roditeljima do kapelice. Kratko se pomolimo. Volim ući u kapelicu, iako nema mnogo mjesta, jer te opiju intenzivni mirisi cvijeća zarobljeni u tom malom prostoru, prekrasni karanfili, ruže ili orhideje, svaki put nešto drugo... I tako nam je jesen još jednim korakom bliža, poslije Gospe noć se sve ranije spušta u našu ulicu...

Mladost na majmunskom mostu

Danas mladost provodimo po kafićima, na terasama, a nekada su mladi šetali ili pak 'visili' na majmunskom otoku.

 

Starije se generacije sjećaju tih trenutaka, dok mlađi naraštaji ni ne znaju za naziv našeg mosta preko Karašice prema dvorcu. Jozo Alšić se prisjeća kako su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća provodili vrijeme naslonjeni na ogradu i kako im je to bilo glavno sastajalište. Prije utakmice, poslije utakmice, prije posla, nakon posla, to je bila neizostavna stanica svakoga dana. Kaže da ih se nekada znalo toliko naredati od početka do kraja mosta, da nisi mogao pronaći slobodno mjesto. Zamišljam ih kao ptice na grani kako se guraju, cvrkuću i skakuću, mijenjaju mjesta, odlaze i dolaze...Netko je već trebao biti kod kuće pa žuri ( što li će propustiti, možda prođe on ili ona), a netko tek dolazi nakon obavljenog posla. Tu su se dijelile novosti i radosti.

Jozo, prvi s lijeve strane

1968. Jozo u sredini

 Što su tamo radili skoro svaki dan, netko bi se zapitao? Kao i svi mladi željni druženja, tako su i oni razgovarali, družili se, upoznavali, šetali. U blizini je bila i mala trgovinica, tj. 'budica'  ''Drava'', gdje su kupovali cigarete ( na komad ) i žvakaće gume.

Jozo, prvi s desne strane

1966. Jozo, sa sunčanim naočalama

Ipak, nije most bio jedino mjesto gdje su se mladi okupljali. Često su svraćali u hotel na piće i ples uz živu glazbu u ''ljetnoj bašti'.

Jozo u sredini, u hotelu

 I na kraju park; nema generacije u Valpovu koja se nije  družila u našem parku. Na fotografiji je platana s mnogim urezanim imenima i 'most ljubavi' kako ga Jozo zove...a tko je dama na mostu, nije htio otkriti...

* fotografije u vlasništvu Joze Alšića, Valpovo

Šegrtovanje u brijačnici-Jozo Alšić

 Susjed Jozo Alšić, o kojemu ste već mogli čitati u ranijim postovima, bio je šegrt u brijačnici i danas se vrlo rado sjeća svoje mladosti...

Jozo i ja 2010.

Rođen 15.11.1945., od majke Kate i oca Tome Alšića.
U Osijeku je završio Školu učenika u privredi, smjer frizer, koju je pohađao tri dana u tjednu, a išao je biciklom jer drugi izbor nije imao. Njegova ljubav prema biciklima nastavila se i dalje,  u vrijeme kada sam bila dijete i kada sam ga često promatrala kako iznosi iz podruma svoje ljubimce, čisti ih, popravlja i isprobava. Kaže da je jednom prilikom prešao 186 km, vozeći od Valpova do Našica, pa natrag do Osijeka pa do Bizovca nekoliko puta...

**

1962. Zorica Biuklija kćerka; Stjepan Biuklija, vlasnik brijačnice; Jozo Alšić, šegrt

Brijačnica se nalazila u Matije Gupca ulici, preko puta gostionice Slavonac, na samom raskrižju. Vlasnik je bio Stjepan Biuklija, otac nedavno preminulog bocanjevačkog župnika, također Stjepana Biuklije.

Žuto označeno polje-nekadašnja brijačnica

Proveo je dvije godine u brijačnici kao šegrt, s 18 godina otišao je u vojsku, a kada se vratio jedno je vrijeme radio kao vodoinstalater i limar kod Ružmana, a jedno vrijeme i u svojoj struci, kao frizer. Na kraju se zaposlio u kombinatu u Belišću te tamo dočekao mirovinu nakon 32 godine rada. 

***

Dok smo bili djeca, Jozo nas je sve redom šišao i ponekad su znali dolaziti neki njegovi poznanici na šišanje. Nažalost, život ga je odveo u nekom drugom smjeru, ali mi ćemo se uvijek sjećati njegovih škara, četkice i ogrtača. 

Susjedstvo nekad i sad...

Devedesetih godina naša je mala ulica bila kao velika obitelj...svakog drugog vikenda roditelji bi se sastajali i kartali u jednoj kući, a mi djeca odlazili bismo u drugu koja ostane prazna i također se zabavljali, pekli palačinke i kartali...
Bili su tu čika Milan i teta Anica, čika Dragoš i teta Verica, Jozo, Biserka i Stevo, mama i tata. Zajedno su se gledale utakmice i slavili rođendani, oproštajne zabave...a za Josipovo bi kod susjeda Joze, koji stanuje sam i nema obitelj, ali mi ga smatramo članom naše, zavladalo opće veselje do kasno u noć. Sestra i ja smo znale kroz prozor iz kreveta gledati kako razbijaju čaše na dvorištu i pjevaju...sutradan ujutro Jozo bi metlicom skupljao staklene krhotine i tako svake godine...
Danas ti isti susjedi jedva pozdrave jedni druge na ulici...to je učinilo vrijeme, materijalizam, utrka s vremenom, posao, nezadovoljstvo, zavist...Kada se prisjećam toga vremena, čini mi se kao da pričam priču, kao da se to zapravo nije događalo i da je sve bio san.

Žene su išle jedna drugoj na kavu, čak si i pomagale međusobno u vrtu, a čim bi netko od susjeda imao kakav veliki posao svi bi pohitali u pomoć...sada se ne poznaju...još povremeno navrati teta Bisa k mami na ''bojanje'' kose...

Subotom poslijepodne puštao je naš prvi susjed Jozo glasnu glazbu na radiju te smo redovito igrali šah na dvorištu i ubijali vrijeme...sada ulicom vlada muk. Jozo još uvijek sjedi na svojim stepenicama na ulazu u kuću i promatra prolaznike koji idu na groblje.

Susjed Jozo još je jedina poveznica sa starim vremenom...svako jutro, a ponekad i večer, dolazi kod mojih roditelja na kavu i pogledati Vijesti, a bez njega se ne obavlja nijedan veći posao na dvorištu...mada star i bolestan i za njega se nađe neka prikladna uloga i zaduženje...Na neki način on nam je kao djed kojega nismo upoznali, s nama slavi blagdane, rođendane, vjenčanja...još i dan danas ga šišam...

Što se dogodilo s ljudima?

2008. Ivančica i Jozo nazdravljaju za imendan

''dizanje kukuruza'' Jozo i tetka Ruža, 2008.

susjed Jozo i ja  2010.