Tko je bila Cvita Bulut?

Nikada nisam čula Cvitu Bulut da viče ili povisuje ton. Ponekad bi se pravila da se ljuti na nas djecu ako bismo bili zločesti. Uzela bi šibu i počela udarati pored nas. To mi je uvijek bilo smiješno. A ako bi nas slučajno dotaknula šibom, ona bi zaplakala. Kada smo išle u šetnju preko bašče do Karašice, morala me kući nositi na leđima jer sam tvrdoglavo odbijala hodati. I tako me jadna osamdesetgodišnja starica vukla na leđima...Cvita je voljela jaaaako slatku kavu, a naučila me i piti kruškovac iz čepa.

Djeda nisam poznavala, preminuo je kada sam imala dvije godine. Svi govore da je bio strah i trepet, mada star i nemoćan zapovjedao je svima i svemu.Tata ga uvijek opravdava da je morao tako, kako bi obitelj ostala na okupu i kako bi preživjeli.  Baka je bila ponizna, pokorna, zbog čega mi je još više draga. Potpuno se posvetila djeci (koje je hvala Bogu bilo puno) i kući. Nakon Dragunove smrti 1988.g. živjela je još točno deset godina, mirnije i više posvećena molitvi i sebi.

Baka je bila blaga, skromna i nenametljiva.
Prepustila je sve svojoj ''nevisti'', a mojoj mami, i nikada nije zapovjedala. Zapravo je bila poput velikog djeteta i možda smo se zato tako dobro slagale. Kako meni, tako je i njoj mama drobila kruh u mlijeko. Bilo je dana, doduše rijetkih, kada bi i baka pokazala svoje kuharsko umijeće. Najčešće ako bi i mama i tata pošli na njivu na cijeli dan. Tada je baka razvlačila tijesto i pravila pitu, tako masnu, da bi se zamastila do ušiju i laktova.
''E moja nevista. Najbolje je meni kod moje neviste.'' govorila je baka Cvita. I nije voljela ići nigdje na ručkove kod svoje mnogobrojne djece, jer kako će joj netko tamo nadrobiti kruh ili izrezati meso...

Ne poznajem nikoga tko nosi ovo neobično ime, Cvita.

Baka je i po tome bila posebna.

       

Cvita

8.4.1916.-16.5.1998.