Školska godina 1939./40.

Prije nekoliko godina pronašli smo kod Dejana na tavanu staru pisanku. Kakvo je uzbuđenje zavladalo kada sam vidjela koliko je stara (1939.g.) i koliko očuvana. Djevojčica Kata Špoljarić, učenica četvrtog razreda u Šagu, zabilježila je riječi svoga učitelja, iz kojih možemo iščitati neke običaje i događaje toga vremena. 

Vježbali su pisanje na latinici i ćirilici. Ono što me najviše iznenadilo jest prekrasan rukopis kakav malo tko ima. U vrijeme kada su djeca puno više radila oko kuće, a manje vremena provodila za knjigom, ova je djevojčica uvježbala lijep krasopis. 

Srećom, netko je pisanku ostavio u koferu među knjigama gdje je odležala sedamdesetak godina. Sada imamo čast pročitati ta sitna slova, te precizne linije iz tankog pera. Dok promatram kapljice tinte na starom papiru, zamišljam strogog učitelja koji diktira i djecu koja polako zapisuju pazeći na svako slovo...

Vašar u Valpovu

Jedno rano prijepodne osvanuo je u nama susjednoj ulici usamljeni šareni štand...i tad se sjetim, pa to je sigurno vašar! Prijašnjih godina, točno određenih datuma, održavao se u Valpovu vašar na takozvanom ''vašarištu''.
Vašarište se nalazi na livadi pri završetku Učke ulice.

Već sam zaboravila na te nekadašnje vašare, koje smo redovito posjećivali s roditeljima, a gdje si mogao pronaći kojekakve stvarčice kakvih nije bilo u tada malobrojnim trgovinama, a i baka je mogla pronaći nešto za sebe. Danas pak trgovački lanci nude bezbroj sitnica što je i dovelo do gašenja ovog jednomjesečnog okupljanja.Tamo je mama kupila marame za baku, pregače, drveni 'rasukač' i dasku za razvlačenje tijesta.

Bilo je tu štandova s različitim rukotvorinama, potrepštinama, korpicama, metlama, povrćem, obućom, odjećom...Također su dolazili stočari prodavati ili kupovati stoku. Da bi prodavao stoku, morao si najprije izvaditi 'pasoš' u veterinarskoj stanici, a na samom vašaru često je bio prisutan i veterinar te kontrolirao imaju li svi potrebne papire i jesu li životinje cijepljene.
Malih stočara je sve manje i teška gospodarska situacija dovela je do toga da ni oni više ne nude svoje proizvode na ovaj način.

Prošetala sam do ovog našeg usamljenog štanda i tamo su me dočekali starac i starica nudeći domaći med, pribor za šivanje, kojekakve konce i igle, a na štandu je bila odjeća, uglavnom za starije žene. Kažu, trebalo ih je još doći i baš je lijepo vrijeme, ali eto, nema nikoga, samo njih dvoje...

A evo i tradicionalnih sajamskih datuma u Valpovu:

25. siječnja, 

21. veljače, 

25.ožujka, 

12. travnja, 

5. svibnja,

 21. lipnja, 

12. srpnja, 

21. kolovoza, 

12. rujna, 

21. listopada, 

16. studenoga i

 5. prosinca

Datumi su često bili istaknuti na malim, džepnim kalendarima...

Prošetajte sljedeći mjesec na sajamski datum Učkom ulicom, možda razveselite usamljenog prodavača i pronađete neku sitnicu za sebe...

Gospa iz naše ulice

Blagdan Velike Gospe poseban je blagdan za nas, djecu Gupčeve ulice.
Iza valpovačkog groblja nalazi se malena kapelica Gospe Lurdske gdje se devet dana uoči blagdana Velike Gospe svaku večer moli krunica.

Još kao djeca svi smo u ulici osjećali kako se bliži ovaj blagdan, s obzirom da živimo uz samo groblje. Nismo morali pratiti datume niti gledati u kalendar, jednostavno krenu potoci ljudi svaku večer moliti iza groblja i to nam je bio pokazatelj. Upravo toga se rado sjećam, grupice starica koje pješice ili na biciklima jure puno ranije, kako bi zauzele sjedeća mjesta, ili pak nose sa sobom male stolčiće kako bi stare kosti lakše izdržale tih sat vremena molitve. U to bi vrijeme susjed Jozo obavezno sjedio na svojim stepenicama i promatrao prolaznike ne bi li ugledao nekog poznatog; katkad mu mahne netko u prolazu vičući: ''Kako je?''

**

Ponekad smo i mi odlazili s mamom na molitvu, bili dio te male rijeke ljudi i bilo je lijepo. Žene putem razgovaraju o svakodnevnim kućanskim i drugim temama, a približavajući se Gospi, razgovor prestaje.
Još zanimljiviji bio nam je povratak vjernika kućama. Mrak bi se već spustio, a zatim bi poput krijesnica krenula prva svjetla na biciklima. Eh, to je bilo pravo uzbuđenje! Nismo imali pametnijeg posla pa smo iščekivali njihov povratak i vikali: ''Kreću, eno ih!''  Jozo bi i dalje sjedio i promatrao. I vrlo brzo se stvori gužva na cesti, lete mnogobrojna svjetla, sva u istom smjeru, a mi kao da špijuniramo, čekamo. Nakon nekoliko minuta pauze začuje se žamor u daljini. Sada već pristižu i oni koji su pješice hodočastili na molitvu. Tražimo u mraku poznata lica, susjede, mame, bake...polako i posljednja svjetla napuštaju ulicu, posljednji koraci i razgovori nestaju u daljini.
Sutra će ići ponovno.
Posebno je bilo uzbudljivo u nekoliko navrata kada je oluja već pred kraj molitve ispratila prestravljene ljude. Vjetar je nosio bicikliste koji su jurili kao pomahnitali, a mi smo kroz prozor gledali tu vrevu, na sigurnom.

***

Na sam blagdan Velike Gospe u rano jutro odlazimo s roditeljima do kapelice. Kratko se pomolimo. Volim ući u kapelicu, iako nema mnogo mjesta, jer te opiju intenzivni mirisi cvijeća zarobljeni u tom malom prostoru, prekrasni karanfili, ruže ili orhideje, svaki put nešto drugo... I tako nam je jesen još jednim korakom bliža, poslije Gospe noć se sve ranije spušta u našu ulicu...

Mladost na majmunskom mostu

Danas mladost provodimo po kafićima, na terasama, a nekada su mladi šetali ili pak 'visili' na majmunskom otoku.

 

Starije se generacije sjećaju tih trenutaka, dok mlađi naraštaji ni ne znaju za naziv našeg mosta preko Karašice prema dvorcu. Jozo Alšić se prisjeća kako su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća provodili vrijeme naslonjeni na ogradu i kako im je to bilo glavno sastajalište. Prije utakmice, poslije utakmice, prije posla, nakon posla, to je bila neizostavna stanica svakoga dana. Kaže da ih se nekada znalo toliko naredati od početka do kraja mosta, da nisi mogao pronaći slobodno mjesto. Zamišljam ih kao ptice na grani kako se guraju, cvrkuću i skakuću, mijenjaju mjesta, odlaze i dolaze...Netko je već trebao biti kod kuće pa žuri ( što li će propustiti, možda prođe on ili ona), a netko tek dolazi nakon obavljenog posla. Tu su se dijelile novosti i radosti.

Jozo, prvi s lijeve strane

1968. Jozo u sredini

 Što su tamo radili skoro svaki dan, netko bi se zapitao? Kao i svi mladi željni druženja, tako su i oni razgovarali, družili se, upoznavali, šetali. U blizini je bila i mala trgovinica, tj. 'budica'  ''Drava'', gdje su kupovali cigarete ( na komad ) i žvakaće gume.

Jozo, prvi s desne strane

1966. Jozo, sa sunčanim naočalama

Ipak, nije most bio jedino mjesto gdje su se mladi okupljali. Često su svraćali u hotel na piće i ples uz živu glazbu u ''ljetnoj bašti'.

Jozo u sredini, u hotelu

 I na kraju park; nema generacije u Valpovu koja se nije  družila u našem parku. Na fotografiji je platana s mnogim urezanim imenima i 'most ljubavi' kako ga Jozo zove...a tko je dama na mostu, nije htio otkriti...

* fotografije u vlasništvu Joze Alšića, Valpovo

Radni vijek u ''Borovu''

*

Svako jutro Zvonimir Čolaković (moj svekar), odmilja zvani i svima dobro poznati Zvonko, spremao se i kretao iz Šaga put Valpova, u Borovo, gdje je pošteno dočekao svoju mirovinu...

Na radnom mjestu

**

U to vrijeme ( šezdesetih godina dvadesetog stoljeća) nije bilo lako postati trgovcem jedne takve prodavaonice. Trebalo je završiti posebnu srednju školu za kadrove u robnom prometu u Novom Sadu. Istu je pohađao i Zvonko te uspješno završio.

Zvonimir u zadnjem redu, bijela košulja

Komisija na ispitu

Nakon završene škole uslijedila je praksa u Osijeku u trgovini Peko, a zatim rad u različitim trgovinama Borova diljem zemlje. Obišao je mnogobrojne radnje (Sarajevo, Batina, Dubrovnik) dok napokon nije dobio svoje stalno mjesto u našem malenom gradiću i u blizini svog doma i obitelji u Šagu.

Rad u Dubrovniku

                                                                              ***

Borovo je bila prijašnjih godina jedina trgovina obućom u Valpovu, za razliku od danas.
Kupci su bili zadovoljni ponudom i kvalitetom obuće te uslugom uvijek ljubaznih prodavača, kakav je bio i Zvonko. Neki ljudi se rode kao trgovci te svojom ljubaznošću i toplinom privlače kupce na ponovni dolazak.

Prodavaonica je bila smještena u jednoj od starih zgrada povijesne urbanističke cjeline na trgu, koje danas nažalost više nema, već su prostor zauzeli jednolični zidovi moderne građevine koja je izgrađena devedesetih godina upravo na groblju ovih starih kuća koje su bez prava i nekažnjeno srušene.

Vrijedni su prodavači bili poznati po svojim lijepo uređenim izlozima za svaku prigodu, Ljeto valpovačko, dolazak jeseni, Božić i Novu godinu...

Druženje djelatnika Borova Valpovo

Nagradna igra osamdesetih godina-automobil kao prva nagrada









Delegacija Borova u radnji u novoj zgradi Arce

Uvijek na raspolaganju, s osmjehom na licu i nekom pošalicom- tako je dane provodio u svojoj prodavaonici čiji je svaki centimetar vjerojatno vrlo dobro poznavao. Dočekuju li nas tako i danas prodavači, jesmo li im zaista važni... U današnjem vremenu 'samoposluga' nestao je onaj topli kontakt  kupca i prodavača te se sveo na provlačenje kartice na blagajni.

                                                              Doviđenja i dođite nam opet!

(1951.-2012.)

Dan državnosti i mila trobojnica

Dan državnosti u mome je sjećanju uvijek bio suncem okupan dan.

Prije petnaestak godina:

...rano bismo se probudili, a ulicom su već vijorile trobojnice, sve sjajnija jedna od druge...Susjedi kao da su se natjecali tko će prvi postaviti svoju zastavu, a neki bi uranili i već dan ranije se pentrali po kućama i namještali svoj stijeg.

U ormaru roditeljske sobe ležala je naša zastava, lijepo složena, tamo je i danas.
Tata ju je postavljao sve dok brat nije porastao, a onda je ta čast pripala njemu. Meni je bilo dovoljno i promatrati kako se lijepo vijori na svibanjskom povjetarcu...(tada je to bilo u svibnju).

Na dvorištu se čuo radio s melodijama domoljubnih pjesama koje i dandanas volim, a zaista ih imamo mnogo. Širio se miris roštilja, a cestom bi rijetko prošao koji automobil jer nitko nije radio.
Neki su odlazili na piknik u prirodu, družili se i slavili.

Bilo je nešto svečano u zraku, posebna atmosfera. Na televiziji sve neke tematske emisije posvećene domovini. Ne možeš ne osjetiti da je nešto drugačije.

Zaista bih se veselila tome danu i mislim da je to bilo baš zbog zastava. Djeci je veselo oko srca kada roditelji nešto uređuju, pripremaju, a još kad se i cijeli grad šareni, sve se crveni, bijeli, plavi...pa onda izađem na ulicu i brojim redom zastave po kućama, a ako je slučajno neka kuća preskočena, svi se čude, što je bilo, zašto nema zastave, sigurno je susjed zaboravio, možda će kasnije postaviti...

Nekoliko puta bih poskočila pokušavajući dotaknuti makar jednim prstom tu finu tkaninu...

Na kraju dana, zastava se vraća u ormar na svoje mjesto. I za čas sva čar nestane kad na goloj ulici ostanu sve sive, blijede kuće i kao da svi otežu i odugovlače ne bi li ovaj put zadnji skinuli svoj stijeg.


Danas nema ni č od čarolije, je li do mene ili do okolnosti života, bit će da je oboje.

Sretan nam Dan državnosti.
25.lipnja

Mama, idemo na kirvaj!

Kirvaj je u našem djetinjstvu označavao uglavnom crkveni god u Šagu (Bartolovo), mjestu iz kojeg potječe moja mama i gdje bismo svake godine išli kod bake Bare, ujaka i ujne na ručak.

Bio bi to kratak izlet naše obitelji na koji smo znali ići i biciklima, dok je promet još bio podnošljiv, a roditelji mladi.
MI, djeca, uvijek smo  s nestrpljenjem iščekivali taj dan, zamišljali što bismo kupili na šarenom vašaru, a želje su nam bile  skromne. Veselili smo se i kirvajskim kolačima, gužvi u kući i glasnoj glazbi koju su puštali prodavači i voditelj ringišpila iliti vrtuljka. Dozivao je vesele prolaznike na ludi i nezaboravni provod, a najzanimljivije častio još jednom vožnjom.

Nakon ručka, čekali smo kada će roditelji ustati i reći:''Idemo prošetati do kirvaja.''
Ponekad im je bilo lijeno ići, zbog velike vrućine ili obilnog ručka pa su nas tjerali neka odemo sami, a nas je bilo stid- to je bilo veliko razočaranje. Zar će proći kirvaj, a da ne odemo do vašara...bilo je tu i suza i ljutnje. Još gore je bilo odgađanje: "Čekajte, ići ćemo još malo, poslije, još se malo strpite!"
Zašto je odraslima tako teško prošetati s djecom, da pasu oči na toj šarenoj livadi igračaka, 'plastičnom smeću' kako kažu stariji, 'lumbalonima', ukosnicama, kasetama i raznim drugim, zanimljivim stvarčicama?
Mama je redovito kupovala alve ili dugačke lizalice u štapiću raznih boja, a tata je ostajao pratiti nogometnu utakmicu domaćih protiv nekog obližnjeg sela.
U sjećanju mi je jedna plastična frulica koju smo brat i ja dobili s kirvaja. Na njoj je bila ptičica koja je otvarala kljun kada bismo puhali, a proizvodila je upravo ptičji cvrkut. Sjećam se i da je nešto kasnije završila slomljena na našem dvorištu...
I tako bismo pridvečer odlazili kući, ponekad s ispunjenim srcem i željama, a ponekad s tugom i nadom u idući kirvaj. Bilo je to za nas nešto veliko, nešto prekrasno. Šareni dan koji završava s nekoliko odbjeglih balona na plin i s nekom posebnom sjetom...kirvaj u Šagu uvijek je nagovještavao kraj ljeta i početak nove školske godine...

teta Manda

Ponekad mi dođe da pišem o ljudima o kojima znam da nitko nikada neće pisati. I ne samo to,  mislim da ih se nitko neće više nikada ni sjetiti...

Manda Ilić starica je iz susjedstva koja nije dozvoljavala da joj kažemo baka Manda, već isključivo teta Manda pošto nije imala unučad i nije bila ''prava'' baka. Živjela je dvije kuće prije naše, sa sinom i snahom. Preminula je prije nekoliko godina...
Bila je jače građe, visoka i imala je kovrčavu, bijelu kosu, poput janjeta. Pozornost su mi uvijek zaokupljale njene zlatne karike na ušima. Imala je sestru, tetu Anicu, koja je dolazila biciklom u našu ulicu. Sjećam se jednog ljeta kako su zajedno u bašči pekle rakiju. Navikla sam da se rakijom bave djedovi i tate, a ne dvije žene. Bilo mi je neobično vidjeti ih u šarenim pregačama i sa šeširima na glavi, kako se vrzmaju oko stabarke i kazana...Dugo sam ih promatrala i odlučila nacrtati. Nažalost, danas ne znam gdje je taj crtež...Bilo mi je smiješno što nisu znale da ih promatram, a  kamoli crtam. 

Pošto nije imala unučad znala se sa mnom podružiti na klupici ispred kuće. Naučila me je i neke dječje pjesmice. Ponekad bih došla pod njen prozor do ulice, a ona je naslonjena na prozoru recitirala pjesmice. Nekih se još uvijek sjećam mada je to bilo prilično davno...

''Ide lija po stazi, drven valjak opazi, podiže ga kao prut i produži dalje put''.

'' Ćuti zeljo, ćuti, na me se ne ljuti, donio sam ti krasnu kobasicu masnu. Al ne bi ti ja začutit da mi deset dadeš, jer ja vidim što ti hoćeš, ti hoćeš da kradeš. Ne treba mi kobasica od lupeža dara, dužnost mi je čuvat kuću i svog gospodara.'' 

''Ja sam mala Ruža, mamina sam kći, u našemu mjestu poznaju me svi. Kad u školu pođem, vidim svašta tad, vidim kuće, crkve, na vrh brijega grad. Al je meni najdraža od svih kuća tih, ona mala kućica gdje si majko ti. Gdje je moja seka, do nje otac naš, a maloga bracu zibam sada baš.''

Sjećam se da je recitirala i neku dugačku pjesmu o mjesecima u godini, no nisam ju uspjela upamtiti...

Susjedstvo nekad i sad...

Devedesetih godina naša je mala ulica bila kao velika obitelj...svakog drugog vikenda roditelji bi se sastajali i kartali u jednoj kući, a mi djeca odlazili bismo u drugu koja ostane prazna i također se zabavljali, pekli palačinke i kartali...
Bili su tu čika Milan i teta Anica, čika Dragoš i teta Verica, Jozo, Biserka i Stevo, mama i tata. Zajedno su se gledale utakmice i slavili rođendani, oproštajne zabave...a za Josipovo bi kod susjeda Joze, koji stanuje sam i nema obitelj, ali mi ga smatramo članom naše, zavladalo opće veselje do kasno u noć. Sestra i ja smo znale kroz prozor iz kreveta gledati kako razbijaju čaše na dvorištu i pjevaju...sutradan ujutro Jozo bi metlicom skupljao staklene krhotine i tako svake godine...
Danas ti isti susjedi jedva pozdrave jedni druge na ulici...to je učinilo vrijeme, materijalizam, utrka s vremenom, posao, nezadovoljstvo, zavist...Kada se prisjećam toga vremena, čini mi se kao da pričam priču, kao da se to zapravo nije događalo i da je sve bio san.

Žene su išle jedna drugoj na kavu, čak si i pomagale međusobno u vrtu, a čim bi netko od susjeda imao kakav veliki posao svi bi pohitali u pomoć...sada se ne poznaju...još povremeno navrati teta Bisa k mami na ''bojanje'' kose...

Subotom poslijepodne puštao je naš prvi susjed Jozo glasnu glazbu na radiju te smo redovito igrali šah na dvorištu i ubijali vrijeme...sada ulicom vlada muk. Jozo još uvijek sjedi na svojim stepenicama na ulazu u kuću i promatra prolaznike koji idu na groblje.

Susjed Jozo još je jedina poveznica sa starim vremenom...svako jutro, a ponekad i večer, dolazi kod mojih roditelja na kavu i pogledati Vijesti, a bez njega se ne obavlja nijedan veći posao na dvorištu...mada star i bolestan i za njega se nađe neka prikladna uloga i zaduženje...Na neki način on nam je kao djed kojega nismo upoznali, s nama slavi blagdane, rođendane, vjenčanja...još i dan danas ga šišam...

Što se dogodilo s ljudima?

2008. Ivančica i Jozo nazdravljaju za imendan

''dizanje kukuruza'' Jozo i tetka Ruža, 2008.

susjed Jozo i ja  2010.

Dječak s gumenim opancima

Kada je Toma došao sa svojim roditeljima, braćom i sestrama u Valpovo iz Bosne, nije mu bilo lako. Starija braća i sestre brzo su se razbježali svatko svojim putem, a on najmlađi, tada pri kraju osnovne škole, ostao je s ocem raditi na zemlji. Dolazili su ipak, ponajviše tetka Ruža i stric Ilija pomagati u težim poslovima.

Nebrojeno puta tijekom djetinjstva kada mi nešto nije mogao priuštiti , tata mi je pričao kako je jedini (kada je došao u osnovnu školu u Valpovo) nosio gumene opanke-druge cipele nije imao. Bilo ga je jako sram. I svaki put kada bi mi to rekao rasplakala bih se kao kišna godina. Nadam se da tadašnja djeca nisu bila okrutna, kao današnja... I opet mi zasuzi oko, kada zamišljam kako svaki dan ide u školu obučen u seosku odjeću i opanke. Poželim kupiti sve cipele svijeta i  pokloniti ih tati, samo da se ne mora nikada više posramiti....
Ostao je tako skroman i danas. Cijeli njegov život čini mi se zapravo kao velika žrtva-rijetko bi si nešto priuštio da bismo mi djeca imali više, a najveću mu sreću  predstavljaju odlazak na pecanje i rješavanje križaljke. Trideset je godina išao biciklom na posao u susjedno nam Belišće, po najvećem suncu i hladnoj kiši... Zbog toga prezirem svu napirlitanu gospodu koja se šepiri ovom našom malom planetom ili ih možda žalim, jer u svemu oko sebe ne vide čovjeka. A osjećam i grižnju savjesti kada kupim nešto što mi uistinu nije potrebno, a što nam nemilosrdna okolina svakodnevno nameće.
Nadam se da će poživjeti još mnogo godina i da će na kraju svoga života biti zadovoljan svime što je teškom mukom postigao.

I zato danas, kada susrećem učenike različitih socijalnih (ne)mogućnosti, nastojim u njima prepoznati dječaka s gumenim opancima, koji na plećima nosi velik teret, prevelik za svoju dob.

Pa nek' živi rad

Naši su stari gradili polako, ali sigurno. Svake godine iznikla bi u dvorištu neka nova šupa, čardak ili nova pušnica. Tako je bilo tada. U kući je bilo mnogo čeljadi pa su svi složno gradili, ili manje složno, ali su radili jer je starješina tako naredio. Na kraju bi ipak svi bili zadovoljni.

Mama Milica, tetka Ruža i baka, ljetni dan prije dvadesetak godina, Valpovo