Pomoćnik u nastavi

Prije nekoliko godina u jednom prvom razredu najavila sam gošću.

Rekla sam da je ona već ovdje, u učionici, ali malo stidljiva... 

Djeca su se počela okretati, tražiti.

Nadalje sam počela opisivati kako ima plavu kosu, crne hlače, srebrne cipelice...i što sam više opisivala djeca su pogledom više tražila. Nekoliko je dječaka  ustalo sa stolice, okretali su se, gledali pod klupu. ''Pa gdje je?'' 

 ''Zove se Eva i sakrila se u moju torbu'', rekla sam i izvadila lutku Evu.

 Eh, kakav je smijeh tada zavladao. ''Pa to je lutka!'' neki su povikali, nekako i sa čuđenjem i olakšanjem i uzbuđenjem, sve po malo. 

''To je Eva'', nastavim ja i dalje po svom i usput se Eva sama predstavi mojim izmijenjenim glasom.

Ubrzo je Eva ''prošetala'' razredom, čudila se njihovim slovima, a onda i sjedila s njima u klupama. Svi su živnuli i svi su htjeli da Eva sjedi baš za njihovim stolom. Pa je malo sjedila kod jednih, malo kod drugih. Pokazivali su joj kako se piše, kao mlađoj sestrici ili prijateljici, mijenjali glas dok su joj se obraćali. To je bilo vrlo lijepo i slatko i uzbudljivo.

 U razredu je u tom trenutku sjedila i djevojčica koja je nedavno doselila iz Njemačke i koja se posebno vezala za Evu, možda i stoga jer su obje bile ''nove'' pa im je to bilo nešto zajedničko. 

Pod odmorom su djevojčice upitale smiju li Evu povesti sa sobom, a Eva je naravno pristala.  

 **

Dobro je imati krpenog pomoćnika u nastavi. On će ponekad nešto ''izvući'' iz djece što sami možda ne biste mogli. Zgodan je za igre,  dramatizacije, predstave, kao slušatelj u kutku za čitanje, kao prijatelj u klupi, kao onaj tko je najsporiji u razredu pa mu uvijek treba dodatno objašnjenje, kome i sama djeca mogu nešto ponoviti.

Važno je i kako taj pomoćnik izgleda, je li smiješan, ozbiljan, stariji ili mlađi, kakav mu je glas,voli li se šaliti...

Krpenog pomoćnika možete načiniti sami. Od stare tkanine, spužve ili plastike. 

Ovih dana napravila sam dvije krpene lutke-jednu samo od starih krpa (Kiko), a drugu od spužve koju sam zatim prekrila tkaninom (čika  Mika). Obje se lutke stave na ruku kako bismo im mogli pomicati usta. Nadam se da ću im uskoro napraviti i tijela.

Što je tiha knjiga?

Već nekoliko godina tinja u meni želja da napravim svoju tihu knjigu.
Tiha knjiga namijenjena je djeci od dvije do pet godina, iako ju mogu rabiti i oni manji i oni veći. Pravi se od filca  ili nekakvih drugih mekih tkanina, kako bi bila ugodna za korištenje, lagana za nošenje i igranje tijekom putovanja u automobilu ili čekanja u zbijenoj čekaonici.
Tiha knjiga sadrži različite zadatke kojima dijete razvija finu motoriku prstiju, uči vezati vezice, lijepiti, odljepljivati, a pritom sortira, odabire, slaže, prepoznaje boje, oblike, razlikuje voće, povrće, stvara...
Svoju prvu knjigu započela sam kombinacijom plastificiranog papira i filca, a ona je zapravo tek vježba i priprema za moju prvu pravu knjigu koja će biti samo od mekih materijala.

 Dijete ''čupa'' mrkvu i ciklu, slaže po veličini ili proizvoljno.

 Sušenje odjeće i stavljanje u košaru, dijete rabi kvačice.

Branje krušaka i jabuka pomoću čičak trake.

 Uparivanje broja s količinom mrvica na kolačiću.

Uparivanje jednakih kolačića.

(Dijete od 20 mjeseci )

Ovisno o starosti djeteta prilagođavate zadatke. Istu knjigu mogu rabiti djeca različitog uzrasta, ali na različite načine. Dok dijete od dvadeset mjeseci tek lijepi komade tkanine upoznajući čičak traku, ono starije može sortirati prema boji ili broju.

Priče na prozorima...

Kad je na prozoru siva kulisa, hladno je, pada kiša i usto imaš gripu, onda počneš rezuckati papiriće. Prozor ne smije biti tako siv: treba mu zeleno stablo, drvena ogradica, slatka kućica, vuk, vještica... 

Kamo li će Crvenkapica po toj kiši? Zna se, ona ide svaki dan baki, čak i po hladnoći, a Ivica i Marica nemaju izbora, morali su otići...sakrit će se u slatku kućicu, takva im je sudbina. Vi naravno možete malo promijeniti kraj priče i vješticu pretvoriti u dobru vilu, a vuka u plašljivog svata. Meni je dobro i ovako, volim malo napetosti u pričama.

''Kamo ideš Crvenkapice?''

''Tko to jede moje prozore od čokolade?''

Družba Pere Kvržice

Imali smo jedan poljski put  pokraj kojeg smo brali crvene makove, kamilicu i plavičaste vodopije. Bilo je tada mnogo kamilice ispred naših kuća, mirisala je cijela ulica, a mi smo pravili čajeve tako što smo okretali bicikle naopačke i vrteći kotače usitnjavali njene cvjetove.

Svatko je jednom u svom djetinjstvu pripadao nekoj družbi Pere Kvržice. Mi nismo imali mlin, ali vozili smo se po Karašici, nas desetak u starome čamcu-bilo je to vrlo uzbudljivo. Jednom su nas dječaci nasamarili i ostavili na obali dok su oni otplovili negdje daleko iza zavoja...a mi smo cijelo popodne sjedile na obali i pjevale neke tada popularne pjesme...Bile smo im dosadne jer nisu ništa mogli učiniti bez nas baba. Ako su ponekad i pokušali nešto učiniti sami, brzo bi se pročulo jer barem jedan od njih imao je sestru.

Sastajališta su nam bila na klupi kod Marija, ili na ogradi kod Zore. Rijetko tko bi kasnio, a nije bilo mobitela ili interneta već čista dječja riječ i dogovoreno vrijeme.
Starija braća vodila su i mlađu braću i sestre, tako da su nas godine dijelile i spajale. Najstariji i najmlađi članovi naše družine bili su razlike deset godina.

Najviše pamtim ljeta, ali u sjećanju je i jedna zima kada smo u ulici napravili snjegovića visokog dva i po metra, jednog konjića i iglu. Naravno da je i tu došlo do okršaja između dječaka i djevojčica pa je iglu platio glavom. Šteta, jer dječaci su se uistinu trudili i polijevali ga da se smrzne. Ispred Slavkine garaže napravili smo ledenu stazu i danima se klizali, začudo nitko se nije slomio.

Žao mi je što nema više fotografija koje bi sačuvale ove događaje od zaborava, ostaju samo one u mome sjećanju, ali i one polako blijede.