Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...

srijeda, 17. travnja 2013.

Proljetni radovi ~ Valpovo ~



Osvanulo je sunčano, proljetno jutro. Iako više ne stanujem s roditeljima, ne mogu propustiti tako važan događaj kao što je sijanje naše stare bašče. Mama Milica i tata Toma natrpali su stara kolica raznoraznim sjemenkama, motikama i krenuli puteljkom kroz mokru travu. Tata je već prethodno pripremio Zemlju koja  nestrpljivo očekuje da ju poškakljamo, počešljamo i napunimo veselim stanarima: krumpirima, graškom i lukom. Tko će kamo, tko li će živjeti pored koga? Kao da se i sami otimaju u vrećici i uskaču u maminu ruku ne bi li se što prije smjestili u toplom tlu.



Izvlačimo redove, kopamo rupe, a krumpiri strpljivo čekaju u drvenom sanduku. Ne miješaju se s ostalim povrćem, znaju da će kao i uvijek dobiti najviše prostora u bašči. Podrugljivo gledaju sitno sjemenje koje je  vjetar baš izvrnuo iz vrećice...








Kada su krumpiri sigurno smješteni u svojim kućicama mama se posvećuje grašku. Zrnje pokrivamo zemljinim pokrivačem s nadom da će trud uroditi plodom. 




I dok umorni krećemo kući, tratinčice se čude kamo već odlazi ova smiješna družina, ta tek je podne. A mi uz škripu starih kolica ulazimo u dvorište ostavljajući iza sebe bašču, tatin šljivik, Karašicu i poljski put. I svi su zadovoljni odrađenim poslom: sjemenke, Zemlja i mi.





















ponedjeljak, 15. travnja 2013.

Blog award





Ovu posebnu nagradu pripremila sam za blog Katarine Kljajić (Kaje)- http://kajin-blog.blogspot.com/
Ovo je ujedno i prva nagrada koju sam ikome dodijelila :) pošto sam nova u tome.
Katarina nam kroz svoje radove prikazuje mnogo toga: drage ljude, bajke, vile, prirodu...sve ono što je zapravo djeci najdragocjenije. Ali ne samo djeci, već i nama koji se još osjećamo kao dijete. Njene siluete potiču na maštanje, na stvaranje priče, daju nam slobodu jer svatko od nas može ju ''obojiti'' svojim bojama, dati joj lice, zamisliti drugačije...iako ih rado gledam i onako tamne, tako izazivaju neku sjetu u meni, kao da su i one nostalgične, kao da su sjena nečega što je završilo...

Ovo je nagrada za očuvanje dječjeg duha, kojega i sama nastojim njegovati.

Mira Fujita - Pierrot Love

Ne mogu  a da ne napišem post o klaunu tužnih očiju s ružom u ruci i suzom na obrazu.
Jako dugo nisam mogla otkriti tko je autor tih prekrasnih ilustracija, a i tijekom godina sam bila zaboravila na njih. Sjećam se da smo mi, djevojčice, imale spomenare na čijim je prvim stranicama upravo bio taj predivni lik.
Danas je teško pronaći radove Mire Fujita, ali sjećam se da mi je mama jednom kupila blokić za pisanje s njenom ilustracijom. Uvijek me zanimalo zašto je tužan, što mu/joj se dogodilo? Divila sam se raskošnim kragnama i crnoj kapici...tek s godinama sam shvatila da je, kao i uvijek, u pitanju nesretna ljubav.


















Ilustracija za post ''Ćilimanka''


subota, 13. travnja 2013.

Blog Award


Dobih još jednu nagradu za blog od Kaje, hvala ti!
Za tebe ću morati kreirati neku posebnu, jer ju uistinu zaslužuješ.
Za sve koji nisu imali prilike vidjeti  prekrasne radove slikarice Katarine Kljajić: obavezno posjetiti stranicu
http://kajin-blog.blogspot.com/



Djeca Šume

Children of the Forest  (Tomtebobarnen)  ~  Elsa Beskow







Istražujući po internetu naiđoh na prekrasne ilustracije švedske spisateljice za djecu i ilustratorice Else Beskow (1874.).

 Children of the Forest je knjiga o šumskoj obitelji koja živi u korjenu stabla, duboko u šumi. Priča prikazuje njihov idiličan život kroz četiri godišnja doba, njihove prijatelje životinje, zgode i nezgode.











Osim ove, Elsa Beskow ilustrirala je još mnogo svojih priča...žao mi je što i mi ne možemo uživati u njima na našem jeziku....ovdje možete vidjeti izbor njenih priča.
 http://www.amazon.com/Elsa-Maartman-Beskow/e/B0034OMAGQ



                     

petak, 12. travnja 2013.

Priče bake Cvite

Baka Cvita nije znala pričati bajke i priče koje danas bake pričaju djeci-ona nije znala tko je Crvenkapica niti Pepeljuga... pričala je priče iz Bosne, iz prošlosti, koje je sama doživjela ili koje je čula od drugih. Priče koje je meni ispričala su neobične i tajnovite...a zanimljivo mi je bilo i to što je ona uistinu vjerovala u sve to što je govorila...

Jedan čovjek iz njihovog sela išao je kolima po putu i u daljini ugledao čovjeka kako stoji. Upitao ga je treba li prijevoz i povezao ga. Čovjek je samo šutio. Ubrzo je ugledao i ženu. Također ju je povezao...Vozili su se, a žena i muškarac su cijelo  vrijeme šutjeli...Kada su došli do raskrižja, htio ih je upitati kamo idu, no kad se okrenuo nikoga nije bilo kraj njega. Bio je uvjeren da su to bili Isus i Marija.

Također mi je ispričala da negdje postoji grob u kojemu se često može čuti kako svećenik vodi misu kada se prisloni uho...

Pričala je i da su znali vidjeti neobične pojave dok su čuvali ovce, kako bi iznenada naišao vjetar u obliku vrtloga i da su to bile vile i vilenjaci koji su plesali po putu...

Najdraže od svega mi je to, što je ona sve to ozbiljno pripovijedala i vjerovala u ono što govori.

četvrtak, 11. travnja 2013.

Ples vila

Za sve koji vole vile i vilenjake...a znam da ih ima :)


Come and play as the wild fairies play

In a magical circle, a fairy ring

You won't want to leave and forever you'll stay

Where the vision is bright as spring

Come and dance the wild fairy dance

Spin in a circle as fast as light

Once you begin you are caught in a trance

And the world can grow old in a single night






ponedjeljak, 8. travnja 2013.

Ćilimanka

Rano ujutro dok još spavamo tata pali svoj stari žuti traktor i odlazi u Ćilimanku. Zvuk motora me uvijek probudi pa kroz prozor gledam, što li je ovaj put tata zakvačio za Žuću. Tako odmilja zove svoj stari Ursus, koji ga je rijetko kada iznevjerio...
 Tek što sam naučila voziti bicikl dobila sam i zaduženje- u vrijeme doručka potrpala bi mi mama u cekerčić nekoliko sendviča i bocu vode ili piva za tatu. I tako bih krenula poljskim putem, koji je hvala Bogu odmah uz Jozinu kuću. Put je bio prašnjav, i još uvijek je, mada su ga znali nasipati s kamenčićima. Znalo se tako prašiti za mnom, pogotovo kad bih se spuštala nizbrdo na povratku kući. Do naše njive trebalo je proći dvije lenije ili poprijeko preko Zlatinog šljivika-to mi je uvijek bio orijentir jer sam se bojala da ću se izgubiti među svim tim oranicama...a i u daljini sam tražila Žuću i tatu koji su poput fatamorgane lelujali na već vrelom zraku...Mahala bih mu i čekala da dođe do kraja njive. Tada bismo sjeli u travu i tata bi malo odmorio. Objašnjavao mi je koliko je posla napravio i što još mora, a ja sam sve razumjela. Uvijek je govorio da ga ja najbolje razumijem. Zatim bi opet zajahao svoga Žuću i nastavio s poslom, a ja bih na svome bicikliću i s praznim cekerom krenula kući. Gledala bih još za tatom...kako se udaljava...ponekad su iza njega slijetale rode i tražile crviće u zemlji.
 U to vrijeme Ćilimanka je bila naša hraniteljica, danas je nažalost tati veliki teret. Ipak, ne želi ju zapustiti...sada joj vraća ono što je ona nama davala...obrađuje  ju i dalje jer zemlja je naša majka, a kada majka ostari, naša je dužnost brinuti se o njoj. Žao mi je što sada više nemam toliko vremena, ali morala bih ga pronaći da još koji put prošetam...kao što  smo znale Ivančica i ja nedjeljom poslije ručka kroz našu bašču, do Karašice i njive.



Od kuće do Ćilimanke...

stari Žućo  :)

subota, 6. travnja 2013.

Stara trešnja

U našem je dvorištu uvijek bilo mnogo bilja, voćaka i cvijeća...Usred male baščice stajala je i stara trešnja. Bila je ogromna, visoka i uvijek rodna. Sada je više nema. Bila je toliko teška da je počela pucati i koliko god se tata trudio i pomagao joj, podmetao štapove, njena težina je ipak učinila svoje. Koliko smo se puta skrivali u njene grane, bježali u njeno okrilje, u hlad...Svako rano ljeto sladili smo se njenim plodovima. One najniže grane pobrali bismo vrlo brzo, dok bi se na nedostižnom vrhu crnili plodovi sve dok ih ptičice ne bi pobrale. Sjećam se i sada s punim vrećicama i punog želuca kako stojim ispod njenih grana. Bila sam tada premala da bih se mogla penjati, stoga sam čekala da mi tata ili brat dobace koju trešnju. Znala su doći i djeca iz ulice verati se i sladiti. Ispod trešnje bio je i grm maline također vrlo plodan. Ni njega sada nema. Vide se još samo na nekim slikama te dvije prijateljice, naše sladiteljice, Malina i Trešnja. Otišle su vrlo brzo jedna za drugom...Nevjerojatno je koliko sjećanja mogu ostaviti za sobom jedno stablo i jedan grm.
Strika Ilija drži moju sestru Ivančicu, 1996.  Trešnja i Malina stidljivo se pokazuju iza njih :)



teta Manda

Ponekad mi dođe da pišem o ljudima o kojima znam da nitko nikada neće pisati. I ne samo to,  mislim da ih se nitko neće više nikada ni sjetiti...

Manda Ilić starica je iz susjedstva koja nije dozvoljavala da joj kažemo baka Manda, već isključivo teta Manda pošto nije imala unučad i nije bila ''prava'' baka. Živjela je dvije kuće prije naše, sa sinom i snahom. Preminula je prije nekoliko godina...
Bila je jače građe, visoka i imala je kovrčavu, bijelu kosu, poput janjeta. Pozornost su mi uvijek zaokupljale njene zlatne karike na ušima. Imala je sestru, tetu Anicu, koja je dolazila biciklom u našu ulicu. Sjećam se jednog ljeta kako su zajedno u bašči pekle rakiju. Navikla sam da se rakijom bave djedovi i tate, a ne dvije žene. Bilo mi je neobično vidjeti ih u šarenim pregačama i sa šeširima na glavi, kako se vrzmaju oko stabarke i kazana...Dugo sam ih promatrala i odlučila nacrtati. Nažalost, danas ne znam gdje je taj crtež...Bilo mi je smiješno što nisu znale da ih promatram, a  kamoli crtam. 

Pošto nije imala unučad znala se sa mnom podružiti na klupici ispred kuće. Naučila me je i neke dječje pjesmice. Ponekad bih došla pod njen prozor do ulice, a ona je naslonjena na prozoru recitirala pjesmice. Nekih se još uvijek sjećam mada je to bilo prilično davno...

''Ide lija po stazi, drven valjak opazi, podiže ga kao prut i produži dalje put''.

'' Ćuti zeljo, ćuti, na me se ne ljuti, donio sam ti krasnu kobasicu masnu. Al ne bi ti ja začutit da mi deset dadeš, jer ja vidim što ti hoćeš, ti hoćeš da kradeš. Ne treba mi kobasica od lupeža dara, dužnost mi je čuvat kuću i svog gospodara.'' 

''Ja sam mala Ruža, mamina sam kći, u našemu mjestu poznaju me svi. Kad u školu pođem, vidim svašta tad, vidim kuće, crkve, na vrh brijega grad. Al je meni najdraža od svih kuća tih, ona mala kućica gdje si majko ti. Gdje je moja seka, do nje otac naš, a maloga bracu zibam sada baš.''

Sjećam se da je recitirala i neku dugačku pjesmu o mjesecima u godini, no nisam ju uspjela upamtiti...

Suze od hrena

Svake godine pred Uskrs tata vadi hren iz naše bašče.
 Zna se što tada slijedi: ribanje, prženje u rerni, a neizbježne su i suze. Hren bude toliko ljut da sestra i ja bježimo glavom bez obzira, dok tata plačući riba...Mama ga obično potjera na dvorište i vrati se svojim kolačima...Na dvorištu u kotlu kuha se šunka...




tata Toma, ožujak 2013.