Blagdan Velike Gospe poseban je blagdan za nas, djecu Gupčeve ulice.
Iza valpovačkog groblja nalazi se malena kapelica Gospe Lurdske gdje se devet dana uoči blagdana Velike Gospe svaku večer moli krunica.
Još kao djeca svi smo u ulici osjećali kako se bliži ovaj blagdan, s obzirom da živimo uz samo groblje. Nismo morali pratiti datume niti gledati u kalendar, jednostavno krenu potoci ljudi svaku večer moliti iza groblja i to nam je bio pokazatelj. Upravo toga se rado sjećam, grupice starica koje pješice ili na biciklima jure puno ranije, kako bi zauzele sjedeća mjesta, ili pak nose sa sobom male stolčiće kako bi stare kosti lakše izdržale tih sat vremena molitve. U to bi vrijeme susjed Jozo obavezno sjedio na svojim stepenicama i promatrao prolaznike ne bi li ugledao nekog poznatog; katkad mu mahne netko u prolazu vičući: ''Kako je?''
**
Ponekad smo i mi odlazili s mamom na molitvu, bili dio te male rijeke ljudi i bilo je lijepo. Žene putem razgovaraju o svakodnevnim kućanskim i drugim temama, a približavajući se Gospi, razgovor prestaje.Još zanimljiviji bio nam je povratak vjernika kućama. Mrak bi se već spustio, a zatim bi poput krijesnica krenula prva svjetla na biciklima. Eh, to je bilo pravo uzbuđenje! Nismo imali pametnijeg posla pa smo iščekivali njihov povratak i vikali: ''Kreću, eno ih!'' Jozo bi i dalje sjedio i promatrao. I vrlo brzo se stvori gužva na cesti, lete mnogobrojna svjetla, sva u istom smjeru, a mi kao da špijuniramo, čekamo. Nakon nekoliko minuta pauze začuje se žamor u daljini. Sada već pristižu i oni koji su pješice hodočastili na molitvu. Tražimo u mraku poznata lica, susjede, mame, bake...polako i posljednja svjetla napuštaju ulicu, posljednji koraci i razgovori nestaju u daljini.
Sutra će ići ponovno.
Posebno je bilo uzbudljivo u nekoliko navrata kada je oluja već pred kraj molitve ispratila prestravljene ljude. Vjetar je nosio bicikliste koji su jurili kao pomahnitali, a mi smo kroz prozor gledali tu vrevu, na sigurnom.
***
Na sam blagdan Velike Gospe u rano jutro odlazimo s roditeljima do kapelice. Kratko se pomolimo. Volim ući u kapelicu, iako nema mnogo mjesta, jer te opiju intenzivni mirisi cvijeća zarobljeni u tom malom prostoru, prekrasni karanfili, ruže ili orhideje, svaki put nešto drugo... I tako nam je jesen još jednim korakom bliža, poslije Gospe noć se sve ranije spušta u našu ulicu...
