Ćilimanka, Valpovo

Ćilimanka je poljoprivredno zemljište između Valpova i Belišća: (google map)

Vlasnici su do sada uglavnom bili mali poljoprivrednici koji su sijali ječam, pšenicu, kukuruz, suncokret, repicu, a u posljednje vrijeme neke njive pretvaraju u voćnjake. Zemljoradnici u teškim vremenima tragaju za nekim novim rješenjima i pokušavaju nešto drugačije: netko zasadi luk, netko njivu kupusa, a netko lješnjake...Zemlja se i dalje obrađuje. Tako će i nadalje biti.

Pogled preko njiva na Belišće...

Put (lenija) između njiva

Na raskršću...

Voćnjaci u daljini...

 Redaju se tako zelene nijanse biljaka i smeđa prazna zemlja, koja tek čeka i priprema se. Uvijek misleći na plodored i pazeći na izmjenu kultura, ratari svake godine pomalo promijene redoslijed boja na ovom platnu.

     Tata Toma i Žućo- drljanje njive, priprema za sjetvu kukuruza...ječam i pšenica već napreduju...

Odmor..

 I dok se okreneš već će u lipnju zelenjeti kukuruz.
*Prije dvadesetak godina, kad smo bili osnovnoškolci, išli smo s roditeljima svako kasno proljeće kopati kukuruze. Bilo je to posebno iskustvo, sada mogu reći. Na samom početku čini ti se da idemo na piknik: na biciklima dojure teta, tetak i sestrična, a onda i mi zajašimo svoje, pa s cekerčićima punim hrane i pića idemo lenijom do njive. Eh, onda treba uzeti motiku u ruke i sjeći travu između kukuruza ili prorijediti ako ih je nekoliko preblizu. Misliš kako je to vrlo jednostavno i ne možeš pogriješiti, ali odrasli nikad zadovoljni pa uvijek prigovaraju. '' Kako to držiš motiku, gle, zasjekla si kukuruz'', tata već povisuje ton...i tako piknik završava i shvatiš kako je daleko kraj reda, a onda opet ispočetka. Mama je ta koja uvijek uskače pa dok tata ne gleda odsječe koju travku i iz mog reda. Ne želiš zaostati za drugima, žuriš, jer ubrzo se razdvojimo i više ne čuješ razgovore, ostaješ sam. Nakon par redova malo odmorimo. Sjednemo na dekicu i nešto pojedemo. Odmor uvijek kratko traje jer sunce prži i bliži se podne-treba požuriti. Njiva je ogromna i ne stignemo sve u jednom danu. Sutra ćemo nastaviti. I ujutro sav radostan misliš kako opet idemo na piknik; zaboraviš na tešku motiku i dugačke redove, zavaraju te cekerčići i sendviči, ali ubrzo dođeš k sebi. Tako je svake godine. Ipak,  uvijek smo se radovali odlasku na njivu: tamo se i šalilo, razgovaralo, ogovaralo, družilo, dovikivalo sa susjednim kopačima, utrkivalo...

Ja posijah lan...(žetva)

                         
Prvi dio priče.
Drugi dio priče.

 Od prvih plavih cvjetova, preko zelenih glavica do suhih tobolčića...

Nakon četiri mjeseca napokon sam dočekala svoje sjemenkice lana.

 Tobolci su potpuno suhi, smeđi i lako se ljuskaju i pucaju. 

U tobolčiću je bilo devet sjemenki lana (bude ih 8 do 10).

I tako je završila još jedna mala, povrtlarska avantura. Upoznala sam lan, biljku koju nemamo prilike tako često viđati u svojim vrtovima i na poljima. Biljku koja je u prošlosti u našim krajevima bila cijenjena, a čije sjemenke danas uglavnom uvozimo iz Indije. I ove moje su 'potomci' indijskog sjemenja, uzgojene u hrvatskom tlu. Kako god, krug je zatvoren. U prirodi je sve tako jednostavno.

Kako je jedna šljiva ''Valpovka'' skrenula pozornost na sebe...

Prvi dio priče.


Skoro tri mjeseca nakon sijanja lan je počeo žutjeti od tla prema vrhu.

Svako jutro pojave se nove plave latice koje do kraja dana otpadnu, a na mjestu nekadašnjeg cvijeta ostaju okruglasti, debeljuškasti spremnici u kojima je sjeme.

Pretpostavljam da će biljka potpuno požutjeti i osušiti se te ćemo nakon branja iz osušenih trbuščića vaditi zrele sjemenke, zanemarene kapljice zdravlja koje su naši stari vrlo dobro znali iskoristiti.

I dok sam potpuno zaokupljena lanom, pukne mi pod nogom i prsne na sve strane jedna zrela, bijela Valpovka.  Ubrzo se po dvorištu proširi miris na suncu ugrijane šljive. Pohrliše mnogobrojni kukci, ne bi li ukrali nešto od šećera ove slatke ljepotice.  Odmah me podsjeti na jesen, na kazane i burad, kom i mušice.

Ove će godine biti šljiva.
U rane jutarnje sate za hlada, kada možeš susresti vrijedne skupljače, iz mnogobrojnih se šljivika već čuje lupkanje šljiva u kantama, savijaju se leđa, žuljaju koljena, prebiru ljepljivi prsti po suhoj travi...

Još imamo nešto starog pekmeza, a već kreću pripreme za novi. Kao i za rakiju.
Još jednom se prepliću kraj i početak u vječnoj utrci bez pobjednika...

Treći dio priče.

Krastavci- na brzinu

Sezona je krastavaca započela, a već smo ih se zasitili.
Što ne bi malo zakiselili, onako po starinski?

Jedna staklena 'dunsflaša',
desetak povećih krastavaca (malo zarezanih),
litra vode,
oko dva decilitra octa,
žlica soli i šećera,
koje zrno bibera i
začinske trave po volji...sve od oka, tako je najbolje.

Jedno osunčano mjesto, mada ga baš danas nema...no bit će ovih dana...
Poklopiti, ne zatvoriti...
Za dva dana bit će na stolu hrskavih, blago kiselkastih krastavaca. Čim malo pobijele, gotovi su. Tako su i naše bake kiselile na brzinu, ali one su stavljale komad kruha u vodu s krastavcima. To još nisam pokušala. Tko jest, neka nas pouči.

P.S. Za kraj još nekih vijesti iz lipanjskih povrtnjaka

              Tatina mrkva-ostavljena da proraste u sjeme

               Luk-suši se na prikolici

''Ja posijah lan...''

 Prije mjesec i nešto dana posijala sam lan.
 Zašto?
 Iz znatiželje... Uostalom, nekada su na našim prostorima redovito sijali lan.

 S obzirom da lan dosta rabimo u kuhinji i stavljamo ga u gotovo sva jela, pitala sam se bi li ekološki uzgojeno sjeme  koje kupujemo u trgovini ( a koje je porijeklom iz Indije :(  )  proklijalo u mom vrtu... Naravno da neću početi proizvoditi lan u dvorištu, ali iz znatiželje sam, bez nekakvog posebnog reda razbacala sjemenke na nekoliko mjesta, ugazila ih u zemlju i poslije zaboravila na nj.

Pojavile su se najprije tanašne zelene biljčice sitnih listova. To je sigurno to, pomislila sam, i pustila neka rastu.
Nakon nekog vremena biljke su porasle u visinu i izdigle se iznad sitnog korova koji je nezadovoljan ostao čučati u njihovoj sjeni, koliko god se pokušavao izdignuti.

Jutros me dočekalo iznenađenje! Prvi plavkasti cvjetovi otvorili su svoje latice!

        

Cvijet je provirio i između listova Dejanove paulovnije, kojoj još nije našao mjesto za presađivanje i koja će ubrzo odrveniti usred povrtnjaka!

Pratit ćemo što će se dalje događati, kako će se biljka mijenjati, a nadam se da ću se sjetiti zabilježiti i ''žetvu'' :)

Već nekoliko dana pjevam onu našu staru: ''Ja posijah lan, baš na Ivandan...''  Još preostaje da posijem repu, a da Dejan veli mak!
 No to će biti neka druga priča...

Drugi dio priče.
Treći dio priče.

Tour de vrt 2014.

*

Svibanj

Ovako je izgledao u svibnju naš mali vrt...sve je na svom mjestu kako i treba biti...

A tu je i skriveni kutak iz kojeg dobacujem Dejanu svoje primjedbe i ideje dok on vrijedno radi nastojeći ispuniti sve moje zahtjeve...lako je tako :)

Presadili smo s Crvenke jednu lavandu, a tu su i matičnjak i metvica te biljka vegeta...

 Za potrebe vrta preuredila sam i jedan stari stol, naravno salvetnom tehnikom...

 Tikvica, ružmarin i peršin u starom betonskom valovu prekrivenom crijepom...

 **

 Srpanj

Čim kročim u dvorište ugledam žuti suncokret-semafor :)

 Nema više reda u vrtu, ali ubiremo prve plodove rajčica koje mirišu i imaju okus zaista kao rajčica :)

Jedna divlja ruža...      

 ..i smokva...

Na ulazu u vrt miris mirte :) jedva je preživjela zimu, a sad je u punom cvatu :)

 Lavanda, metvica i matičnjak pomiješali su svoje mirise...

 Jedan stručak lavande našao je mjesto u hodniku...

...a stručak metvice pod nadstrešnicom...

Lude bundeve okupirale su pola dvorišta...

                                               

A gle, između bundeva probija se jedan ananas! 

Posadili smo ga prije dvije godine najprije u posudu, dok smo ga ovo proljeće presadili u vrt...što će biti s njim, čut će se...za sada se hrabro drži.