Vašar u Valpovu

Jedno rano prijepodne osvanuo je u nama susjednoj ulici usamljeni šareni štand...i tad se sjetim, pa to je sigurno vašar! Prijašnjih godina, točno određenih datuma, održavao se u Valpovu vašar na takozvanom ''vašarištu''.
Vašarište se nalazi na livadi pri završetku Učke ulice.

Već sam zaboravila na te nekadašnje vašare, koje smo redovito posjećivali s roditeljima, a gdje si mogao pronaći kojekakve stvarčice kakvih nije bilo u tada malobrojnim trgovinama, a i baka je mogla pronaći nešto za sebe. Danas pak trgovački lanci nude bezbroj sitnica što je i dovelo do gašenja ovog jednomjesečnog okupljanja.Tamo je mama kupila marame za baku, pregače, drveni 'rasukač' i dasku za razvlačenje tijesta.

Bilo je tu štandova s različitim rukotvorinama, potrepštinama, korpicama, metlama, povrćem, obućom, odjećom...Također su dolazili stočari prodavati ili kupovati stoku. Da bi prodavao stoku, morao si najprije izvaditi 'pasoš' u veterinarskoj stanici, a na samom vašaru često je bio prisutan i veterinar te kontrolirao imaju li svi potrebne papire i jesu li životinje cijepljene.
Malih stočara je sve manje i teška gospodarska situacija dovela je do toga da ni oni više ne nude svoje proizvode na ovaj način.

Prošetala sam do ovog našeg usamljenog štanda i tamo su me dočekali starac i starica nudeći domaći med, pribor za šivanje, kojekakve konce i igle, a na štandu je bila odjeća, uglavnom za starije žene. Kažu, trebalo ih je još doći i baš je lijepo vrijeme, ali eto, nema nikoga, samo njih dvoje...

A evo i tradicionalnih sajamskih datuma u Valpovu:

25. siječnja, 

21. veljače, 

25.ožujka, 

12. travnja, 

5. svibnja,

 21. lipnja, 

12. srpnja, 

21. kolovoza, 

12. rujna, 

21. listopada, 

16. studenoga i

 5. prosinca

Datumi su često bili istaknuti na malim, džepnim kalendarima...

Prošetajte sljedeći mjesec na sajamski datum Učkom ulicom, možda razveselite usamljenog prodavača i pronađete neku sitnicu za sebe...

Mama, idemo na kirvaj!

Kirvaj je u našem djetinjstvu označavao uglavnom crkveni god u Šagu (Bartolovo), mjestu iz kojeg potječe moja mama i gdje bismo svake godine išli kod bake Bare, ujaka i ujne na ručak.

Bio bi to kratak izlet naše obitelji na koji smo znali ići i biciklima, dok je promet još bio podnošljiv, a roditelji mladi.
MI, djeca, uvijek smo  s nestrpljenjem iščekivali taj dan, zamišljali što bismo kupili na šarenom vašaru, a želje su nam bile  skromne. Veselili smo se i kirvajskim kolačima, gužvi u kući i glasnoj glazbi koju su puštali prodavači i voditelj ringišpila iliti vrtuljka. Dozivao je vesele prolaznike na ludi i nezaboravni provod, a najzanimljivije častio još jednom vožnjom.

Nakon ručka, čekali smo kada će roditelji ustati i reći:''Idemo prošetati do kirvaja.''
Ponekad im je bilo lijeno ići, zbog velike vrućine ili obilnog ručka pa su nas tjerali neka odemo sami, a nas je bilo stid- to je bilo veliko razočaranje. Zar će proći kirvaj, a da ne odemo do vašara...bilo je tu i suza i ljutnje. Još gore je bilo odgađanje: "Čekajte, ići ćemo još malo, poslije, još se malo strpite!"
Zašto je odraslima tako teško prošetati s djecom, da pasu oči na toj šarenoj livadi igračaka, 'plastičnom smeću' kako kažu stariji, 'lumbalonima', ukosnicama, kasetama i raznim drugim, zanimljivim stvarčicama?
Mama je redovito kupovala alve ili dugačke lizalice u štapiću raznih boja, a tata je ostajao pratiti nogometnu utakmicu domaćih protiv nekog obližnjeg sela.
U sjećanju mi je jedna plastična frulica koju smo brat i ja dobili s kirvaja. Na njoj je bila ptičica koja je otvarala kljun kada bismo puhali, a proizvodila je upravo ptičji cvrkut. Sjećam se i da je nešto kasnije završila slomljena na našem dvorištu...
I tako bismo pridvečer odlazili kući, ponekad s ispunjenim srcem i željama, a ponekad s tugom i nadom u idući kirvaj. Bilo je to za nas nešto veliko, nešto prekrasno. Šareni dan koji završava s nekoliko odbjeglih balona na plin i s nekom posebnom sjetom...kirvaj u Šagu uvijek je nagovještavao kraj ljeta i početak nove školske godine...