Bio bi to kratak izlet naše obitelji na koji smo znali ići i biciklima, dok je promet još bio podnošljiv, a roditelji mladi.
MI, djeca, uvijek smo s nestrpljenjem iščekivali taj dan, zamišljali što bismo kupili na šarenom vašaru, a želje su nam bile skromne. Veselili smo se i kirvajskim kolačima, gužvi u kući i glasnoj glazbi koju su puštali prodavači i voditelj ringišpila iliti vrtuljka. Dozivao je vesele prolaznike na ludi i nezaboravni provod, a najzanimljivije častio još jednom vožnjom.
Nakon ručka, čekali smo kada će roditelji ustati i reći:''Idemo prošetati do kirvaja.''
Ponekad im je bilo lijeno ići, zbog velike vrućine ili obilnog ručka pa su nas tjerali neka odemo sami, a nas je bilo stid- to je bilo veliko razočaranje. Zar će proći kirvaj, a da ne odemo do vašara...bilo je tu i suza i ljutnje. Još gore je bilo odgađanje: "Čekajte, ići ćemo još malo, poslije, još se malo strpite!"
Zašto je odraslima tako teško prošetati s djecom, da pasu oči na toj šarenoj livadi igračaka, 'plastičnom smeću' kako kažu stariji, 'lumbalonima', ukosnicama, kasetama i raznim drugim, zanimljivim stvarčicama?
Mama je redovito kupovala alve ili dugačke lizalice u štapiću raznih boja, a tata je ostajao pratiti nogometnu utakmicu domaćih protiv nekog obližnjeg sela.
U sjećanju mi je jedna plastična frulica koju smo brat i ja dobili s kirvaja. Na njoj je bila ptičica koja je otvarala kljun kada bismo puhali, a proizvodila je upravo ptičji cvrkut. Sjećam se i da je nešto kasnije završila slomljena na našem dvorištu...
I tako bismo pridvečer odlazili kući, ponekad s ispunjenim srcem i željama, a ponekad s tugom i nadom u idući kirvaj. Bilo je to za nas nešto veliko, nešto prekrasno. Šareni dan koji završava s nekoliko odbjeglih balona na plin i s nekom posebnom sjetom...kirvaj u Šagu uvijek je nagovještavao kraj ljeta i početak nove školske godine...
Tako lijepo pises, cini mi se kao da sam i ja tamo bila 😊
OdgovoriIzbrišiKod nas se slavi Jurjevo ( u travnju), sjecam se ringispila, standova, cak i drvenih igracaka...
Vec dugo toga nema, sad je neko drugo vrijeme.
NIsu više kirvaji što su bili, možda zato što smo narasli, ali i sve manje je štandova svake godine, kriza je...prošle godine čak nije došao ni vrtuljak :( Šteta zbog današnje djece...
IzbrišiČarobno! Uživam i u tvojoj priči i u tvom ljupkom crtežu!
OdgovoriIzbrišiJesi li nekada čitala Tatjanu Tolstoj? Ona ima divnu zbirku pripovedaka o detinjstvu i odrastanju, pod nazivom "Na zlatnom tremu smo sedeli". Ona je mene sasvim opčinila, jer iz njenih redaka, prosto, iskaču slike. Ti imaš nešto u pripovedanju što me jako podseća na nju. A, valjda, je tako sa svim stvarima koje dolaze iz srca, sasvim iskreno. One imaju moć da nas očaraju...
Nisam čula za nju, zvuči zanimljivo, kad su djetinjstva najzanimljiviji dio života izgleda :) Hvala ti :)
IzbrišiBaš lijepo što pišeš ove crtice iz djetinjstva! Kirvaj, to je ona riječ koje se nisam sjećala, pa si mi je ti otkrila nedavno ;) Mijenjaju se običaji, način života, pa je lijepo da se nešto od toga i zabilježi na papiru, za sjećanje.
OdgovoriIzbrišiKod nas su kirvaji još uvijek aktualni, posebno po selima, mada vjerujem da kriza donosi svoje i da nisu toliko veliki kao prije dvadeset godina od kad je ova priča..ali tu su :)
IzbrišiPrvi put sad čujem za tako nešto, učinilo mi se da je isto što i vašar... Ja sam čini mi se imala takvu frulicu.. uh, mnogo sam volela vašare kao mala i potpuno te razumem kad pričaš o tom razočarenju kod dece.. Fantastična ilustracija! :)
OdgovoriIzbrišiSvako mjesto ima crkvu koja je posvećena nekom svecu, pa onda na datum tog sveca je crkveni god u tom mjestu i onda bude kirvaj (vašar)..Hvala ti :)
IzbrišiBaš si opisala, stvano, kako je na kirvaju za Bartolovo u Šagu.....i ove godine idem.....
OdgovoriIzbrišiSvakako, nikad ne propuštamo kirvaj :)
IzbrišiPozdrav Svim Valpovcanima i Valpovcankama iz Bolća od jedne fine Snase iz Valpova..
OdgovoriIzbrišiPozdrav!
OdgovoriIzbriši