Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...
Prikazani su postovi s oznakom razredna nastava. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom razredna nastava. Prikaži sve postove

srijeda, 7. rujna 2016.

Pomoćnik u nastavi

Prije nekoliko godina u jednom prvom razredu najavila sam gošću.
Rekla sam da je ona već ovdje, u učionici, ali malo stidljiva... 

Djeca su se počela okretati, tražiti.
Nadalje sam počela opisivati kako ima plavu kosu, crne hlače, srebrne cipelice...i što sam više opisivala djeca su pogledom više tražila. Nekoliko je dječaka  ustalo sa stolice, okretali su se, gledali pod klupu. ''Pa gdje je?'' 
 ''Zove se Eva i sakrila se u moju torbu'', rekla sam i izvadila lutku Evu.
 Eh, kakav je smijeh tada zavladao. ''Pa to je lutka!'' neki su povikali, nekako i sa čuđenjem i olakšanjem i uzbuđenjem, sve po malo. 
''To je Eva'', nastavim ja i dalje po svom i usput se Eva sama predstavi mojim izmijenjenim glasom.

Ubrzo je Eva ''prošetala'' razredom, čudila se njihovim slovima, a onda i sjedila s njima u klupama. Svi su živnuli i svi su htjeli da Eva sjedi baš za njihovim stolom. Pa je malo sjedila kod jednih, malo kod drugih. Pokazivali su joj kako se piše, kao mlađoj sestrici ili prijateljici, mijenjali glas dok su joj se obraćali. To je bilo vrlo lijepo i slatko i uzbudljivo.
 U razredu je u tom trenutku sjedila i djevojčica koja je nedavno doselila iz Njemačke i koja se posebno vezala za Evu, možda i stoga jer su obje bile ''nove'' pa im je to bilo nešto zajedničko. 

Pod odmorom su djevojčice upitale smiju li Evu povesti sa sobom, a Eva je naravno pristala.  
 **
Dobro je imati krpenog pomoćnika u nastavi. On će ponekad nešto ''izvući'' iz djece što sami možda ne biste mogli. Zgodan je za igre,  dramatizacije, predstave, kao slušatelj u kutku za čitanje, kao prijatelj u klupi, kao onaj tko je najsporiji u razredu pa mu uvijek treba dodatno objašnjenje, kome i sama djeca mogu nešto ponoviti.

Važno je i kako taj pomoćnik izgleda, je li smiješan, ozbiljan, stariji ili mlađi, kakav mu je glas,voli li se šaliti...
Krpenog pomoćnika možete načiniti sami. Od stare tkanine, spužve ili plastike. 

Ovih dana napravila sam dvije krpene lutke-jednu samo od starih krpa (Kiko), a drugu od spužve koju sam zatim prekrila tkaninom (čika  Mika). Obje se lutke stave na ruku kako bismo im mogli pomicati usta. Nadam se da ću im uskoro napraviti i tijela.



ponedjeljak, 2. veljače 2015.

Najsjajnija na nebu-zvijezda Danica


                                     Trenutak kada sam prvi put ugledala učiteljicu Danicu.
                                      Moj prvi dan škole (držim mapu, mama je iza mene)


Svi se hvatamo za ruke i krećemo u zajedničku avanturu...

Kada biste nekoga zamolili da poreda osobe iz svoga života prema važnosti, vrlo vjerojatno bi se pri vrhu našla i poneka učiteljica...

Moja je učiteljica zaista bila posebna, učiteljica cijelim svojim bićem i pojavom. Naizgled krhka, ali vrlo stroga i iznad svega pravedna. Njeno ime uvijek me asociralo na zvijezdu Danicu koja u rano jutro sjaji najjačim sjajem...
 Sjećam se kako mi je više puta nedostajala jedna petica do pohvalnice i nikada, ali nikada mi ju nije poklonila. I drago mi je zbog toga. Naučila nas je da nema poklanjanja i da se sve mora zaslužiti, da prije svega trebaš biti dobar čovjek i prijatelj. Nažalost, u današnjem svijetu često ne vrijede ta pravila ...
Voljela se lijepo odijevati i većinu odjeće sama si je krojila, sama se šišala i pravila frizure...bila je kreativna na svim poljima. Imala je plavu, sjajnu kosu i svijetle oči.

Učiteljica Danica bila je učiteljica i mojoj mami, dok je radila u Šagu, tako da sam i prije polaska u školu čula priče o njoj. Poslije mene učila je i moju sestru Ivančicu, a kada sam krenula na Učiteljski fakultet išla sam kod nje na praksu. Neobično je bilo upoznati ju iz svih tih kutova i vidjeti kako se kroz godine uopće nije mijenjala-jednako vesela, razigrana, kreativna, stroga, pravedna...

Neke izreke i poštapalice   govorila je nama, ali i generacijama poslije. Sestra i ja ponekad se nasmijemo prisjećajući se njenoga: crnom kredom u dimnjak...Ivana je zvala ''ljubičice moja'', a jednom je prilikom Janku skratila šiške jer su mu smetale pri čitanju.



Usadila mi je ljubav za recitacije, glumu, lijepo govorenje...danas kada gledam našu kasetu od prvog do četvrtog razreda (često nas je snimala) sjetim se njenoga glasa, njenoga č i ć...rijetko koja učiteljica tako pravilno govori i naglašava glasove.
Vrijeme koje smo proveli s njom bilo je dragocjeno, čini se toliko davno, zar je doista toliko vremena prošlo...cijeli jedan život.

U njenom dvorištu zasadili smo jedan čempres, gdje na malenom papiru još uvijek pišu naša imena...

Eh učiteljice, kada bismo mogle povesti još samo jedan razgovor.

4.razred