Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...

nedjelja, 16. kolovoza 2015.

Gospa iz naše ulice


Blagdan Velike Gospe poseban je blagdan za nas djecu Gupčeve ulice.
Iza valpovačkog groblja nalazi se malena kapelica Gospe Lurdske gdje se 15.8. održava misa i gdje se devet dana ranije svaku večer moli krunica.




Još kao mali svi smo u ulici znali kada se bliži ovaj blagdan, s obzirom da živimo uz samo groblje. Nismo morali pratiti datume niti gledati u kalendar. Kada krenu potoci ljudi svaku večer moliti iza groblja to nam je bio pokazatelj. Upravo toga se rado sjećam, grupice starica koje pješke ili na biciklima jure puno ranije kako bi zauzele sjedeća mjesta ili pak nose sa sobom male stolčiće kako bi stare kosti lakše izdržale tih sat vremena molitve. U to bi vrijeme susjed Jozo obavezno sjedio na svojim stepenicama i promatrao prolaznike ne bi li ugledao nekog poznatog; katkad mu mahne netko u prolazu vičući: ''Kako je?''
**
Ponekad smo i mi odlazili s mamom na molitvu, bili dio te male rijeke ljudi i bilo je lijepo. Žene putem razgovaraju o svakodnevnim kućanskim i drugim temama, a približavajući se Gospi, razgovor prestaje.
Još zanimljiviji bio nam je povratak vjernika kućama. Mrak bi se već spustio, a zatim bi poput krijesnica krenula prva svjetla na biciklima. E to je bilo pravo uzbuđenje! Nismo imali pametnijeg posla pa smo iščekivali njihov povratak i vikali: ''Kreću, eno ih!''  Jozo bi i dalje sjedio i promatrao. I vrlo brzo se stvori gužva na cesti, lete mnogobrojna svjetla, sva u istom smjeru, a mi kao da špijuniramo, čekamo. Nakon nekoliko minuta pauze začuje se žamor u daljini. Sada već pristižu i oni koji su pješke hodočastili na molitvu. Tražimo u mraku poznata lica, susjede, mame, bake...polako i posljednja svjetla napuštaju ulicu, posljednji koraci i razgovori nestaju u daljini.
Sutra će ići ponovno.
Posebno je bilo uzbudljivo u nekoliko navrata kada je oluja već pred kraj molitve ispratila prestravljene ljude. Vjetar je nosio bicikliste koji su jurili kao pomahnitali, a mi smo kroz prozor gledali tu vrevu, na sigurnom.
***
Na sam blagdan Velike Gospe u rano jutro odlazimo do kapelice s roditeljima. Kratko se pomolimo. Volim ući u kapelicu, iako nema mjesta, jer te opiju intenzivni mirisi cvijeća zarobljeni u tom malom prostoru, prekrasni karanfili, ruže ili orhideje, svaki put nešto drugo... I tako nam je jesen još jednim korakom bliža, poslije Gospe noć se sve ranije spušta u našu ulicu...

srijeda, 12. kolovoza 2015.

Ja posijah lan...(žetva)

                         
Prvi dio priče.
Drugi dio priče.

 Od prvih plavih cvjetova, preko zelenih glavica do suhih tobolčića...






Nakon četiri mjeseca napokon sam dočekala svoje sjemenkice lana.



 Tobolci su potpuno suhi, smeđi i lako se ljuskaju i pucaju. 


U tobolčiću je bilo devet sjemenki lana (bude ih 8 do 10).


I tako je završila još jedna mala, povrtlarska avantura. Upoznala sam lan, biljku koju nemamo prilike tako često viđati u svojim vrtovima i na poljima. Biljku koja je u prošlosti u našim krajevima bila cijenjena, a čije sjemenke danas uglavnom uvozimo iz Indije. I ove moje su 'potomci' indijskog sjemenja, uzgojene u hrvatskom tlu. Kako god, krug je zatvoren. U prirodi je sve tako jednostavno.