Damjan

 Dolaskom novoga člana u obitelj nije mi preostalo mnogo vremena za blog, za sada, ali morali smo zahvaliti Fikreti i Kseniji  što su nas se sjetile na poseban način  <3 To je bilo zaista pravo iznenađenje, neočekivano, kakva iznenađenja i trebaju biti.

 Kada je stigao poklon iz daleke  nam Italije ( ili ipak ne toliko daleke) Damjan je baš bio odjeven u prikladnu boju :)
Primjerili smo odmah  odjelce :) Već za koji dan moći ćemo se ponoviti, djeca zaista rastu kao gljive...

 

 Čestitka je prekrasna :)

Hvala vam u moje i Damjanovo ime :) Taj mali čovjek još ni ne zna da je poznat i izvan granica Lijepe Naše :)

Revi, revi magare

Kažu da sam bila dosta pekmezavo dijete...i da sam se znala 'derati' zbog gluposti.

Meni je pak u sjećanju moj stariji brat koji je plakao kad god bi izgubio u partiji 'Čovječe ne ljuti se' ili bilo kojoj drugoj igri...on, dječak, pa takva ljutibaba, mislila sam si uvijek...čak sam mu i popuštala u igri Mlina, ali sudbina nekako baš hoće da plačljivko izgubi pa da se onda puri i duri i više se ''nikada'' ne želi igrati...a meni je bilo svejedno hoću li izgubiti ili ne, samo da se igramo.

Međutim, sjećam se kako baka Cvita i meni nekom prilikom recitira rugalicu Revi, revi...

Revi, revi magare
sutra ćemo na bare
 i na Banju Luku
 'di' se govna vuku!

To je bila njena, kraća verzija, a original je glasio ovako:

Revi, revi magare,
Sutra ćemo na bare.
Zakla baba junicu,
dade malom guzicu
i guzno crivo
da mu nije krivo.
I stare gaćetine
da otare baletine
Revi, revi…

Toliko me  ljutilo kad bi baka to posprdno recitirala da sam se derala još i više...što je i cilj takvih pjesmica, sad mi se čini...a mama bi na to dodala: 'Nek' se dere, manje će pišat' :)

Osim rugalice, znala je recitirati jednu zabavnu pjesmicu-igru:

Di si bila,
u selu na prelu
šta si radila,
pila vina,
je si l' meni ostavila
jesam,
di,
u tikvici na polici.
Dođe miš,
miš prde,
tikva puče, 
vino se proli,
pogledaj gori!

I na to bi baka pokazala prstom negdje gore prema stropu ili kuhinjskim elementima, a ja bih svaki put pogledala za njom... Bilo je zabavno zamišljati  kako miš trči po nekakvoj drvenoj polici, na kojoj je zemljani vrč s vinom pa još se na kraju sve i prolije! Eto ti veselja pa onda sve od početka...

Baka (drži Ivančicu ) i ja, 1994.

Valpovački park i dvorac Prandau-Normann

Šetnja valpovačkim parkom 6.1.2014. 

Neobično topao dan i vedro nebo ponukali su me na kratku šetnju plućima našega grada. Šetnja je bila sve, samo ne kratka. Svaki korak drugačija je slika, drugačiji doživljaj...

Stara platana..

 Srce grada, mogli bismo reći, naš je stari dvorac Prandau-Normann, srednjovjekovno-barokni kompleks.
Kuca i dalje, mada teško i usporeno...neki drugi ga svojataju, ali teško da će iščupati srce ovome gradu...

 Siječanjsko sunce grije stare kosti našega grada, a grije i mene, malu molekulu koja također pokušava doprinijeti ovome tijelu...koliko molekula može... 

 Pogled na crkvu...

Dvorac okružuju  srednjovjekovni obrambeni opkopi koji su bili ispunjeni vodom i povezani s obližnjom rijekom Karašicom, našom žilom kucavicom...

Od dvorca se prema jugu širi prostrani perivoj.

Ulazna vrata u park...

 Katančićevo mjesto...

 Tratinčice u siječnju...

Dječji vrtić Maza

 Borova šuma, meni najzanimljiviji dio parka, nekako tajnovit i mračan...

Što bi bilo Valpovo bez dvorca i perivoja?   Bez srca i pluća...

Zaboravljena pita

Volimo jesti pite.

Baka Cvita i mama pravile su često pitu krumpiraču, burek s mesom, pitu sa sirom, bundevaru, zeljanicu sa špinatom...no nekako su najrjeđe pekle pitu s kiselim kupusom.
Mama Zagorka brzo je preuzela bakinu bosansku kuhinju.

Pita je to...mmm, posebno fina. Djeluje sirotinjski, a opet bogata okusom. Pravile bi ju zimi, kada je kiselog kupusa u izobilju...na starom ''šporetu'' pržila bi baka sitno narezani kiseli kupus...fino bi mirisalo...
Mijesilo se tijesto, brašno letjelo na sve strane...
Tata obožava tu pitu, pogotovo ako je jaaako masna, a baka je samo takve i pravila...sjećam se njenih masnih ruku, do laktova, i od uha do uha...
...dugo ju nisam jela pa odlučih podsjetiti nepce na te stare dane...i okuse...da ju sada može probati baka, što bi rekla? Vjerojatno da treba još zamastiti...