Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...
Prikazani su postovi s oznakom obitelj. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom obitelj. Prikaži sve postove

petak, 24. listopada 2014.

Damjan

 Dolaskom novoga člana u obitelj nije mi preostalo mnogo vremena za blog, za sada, ali morali smo zahvaliti Fikreti i Kseniji  što su nas se sjetile na poseban način  <3 To je bilo zaista pravo iznenađenje, neočekivano, kakva iznenađenja i trebaju biti.




 Kada je stigao poklon iz daleke  nam Italije ( ili ipak ne toliko daleke) Damjan je baš bio odjeven u prikladnu boju :)
Primjerili smo odmah  odjelce :) Već za koji dan moći ćemo se ponoviti, djeca zaista rastu kao gljive...




 
 Čestitka je prekrasna :)

Hvala vam u moje i Damjanovo ime :) Taj mali čovjek još ni ne zna da je poznat i izvan granica Lijepe Naše :)

nedjelja, 29. rujna 2013.

Rukopis

Želite li imati živu uspomenu na nekoga, nešto što će govoriti o njemu više od ičega...zamolite neka vam napiše nešto svojom rukom...

Potaknuta Sandrinim postom o starom, rukom ispisanom receptu...

 Rukopisa ima svakakvih, krasopisa i švrakopisa, ali često zaboravljam da iza njega stoji čitav niz ispisanih riječi, riješenih ili neriješenih matematičkih zadataka...netko je s mukom napisao oproštajno pismo, a netko uživao piskarajući vedre stihove...što odlučuje o tome kakav ćemo rukopis imati?

Sigurno je da iza krasopisa stoji mnogo vježbe i truda...ili samo želje i volje. Svome sam rukopisu uvijek pridavala veliku pažnju, a često i procjenjivala ljude na temelju njihovih...ne znam zašto.

Znači li lijep rukopis da iza njega stoji sređena, mirna, staložena osoba...ili perfekcionist opsjednut detaljima, uplašen pogreškama...i obrnuto, jesu li nečija ''pijana'' slova znak njegove nestabilnosti, neurednosti ili jednostavno nebrige za sitnice...

Rukopis izlazi iz nas, stoga nije ni čudno da ga rabe za kojekakve dijagnoze. Sve što smo prošli i što je ostavilo trag na nama, ostavlja trag i na našem rukopisu...on se mijenja tijekom života, zajedno s nama...on je preslika našega stanja...
Postoji cijela znanost (grafologija) posvećena rukopisu...u što se nimalo ne razumijem...ali zanimljivo je razmišljati o tome...

Iza nas će ostati mnogi ispisani papiri...nešto živo što će progovarati o nama i kad nas ne bude...to je jače od fotografije...tanka nit od tinte kojom smo ispleli nešto o sebi i nalik sebi.

Zapišite nešto lijepo na papir...da iza vas ne ostanu samo nestvarna slova ekrana, a ona se gube kad nestane struje...



Odlučih skupiti rukopise nekih ljudi...ne radi analize, već kako bih sačuvala nešto njihovo, živo, skupljat ću i dalje.









ponedjeljak, 22. srpnja 2013.

Razglednice i pisma

Već jako dugo skupljam pisma i razglednice, ali vrlo ih rijetko dobivam.

 Prije samo desetak godina bila je uobičajena praksa u vrijeme ljetnih praznika dobiti nekoliko razglednica s kojih nam se smiješe osunčane plaže, a neki rođak ili prijatelj šalje sunčane, slane, morske pozdrave...
Ili pak primiti najljepše čestite za rođendan, Božić ili Uskrs uz obilje blagoslova i mira....

Ipak zalomi se još poneko pismo nekog zanesenjaka koji ne odustaje od rukom pisanih misli...
Evo ponešto iz moje male zbirke:



Najstarija pisma iz moje obitelji, stara trideset godina





Mama šalje tati za rođendan :)...prije tridesetak godina...



 Božićne...





Razglednice s likovima slavnih osoba (poklonio mi Jozo, stara između trideset i četrdeset godina)




Uskrs...
 Za moj rođendan...



 Pozdravi s mora...


 Stara razglednica iz Karlobaga (prije tridesetak godina)



Ručno izrađena čestitka od prijateljice Slavke



Čestitke s našeg vjenčanja...

Moji roditelji još uvijek šalju čestitke za Božić i Uskrs kumovima u Austriju...šaljete li vi pisma ili razglednice?

subota, 13. srpnja 2013.

Špricanje komaraca

Moj prvi susret i prvo sjećanje na špricanje komaraca nisu bili nimalo ugodni.
Imala sam oko šest, sedam godina, bilo je pridvečer i sva su se djeca igrala po ulici kad smo odjednom začuli strašno glasan zvuk i ugledali  metalne ptice kako izbacuju dim iznad nas. Sjećam se da sam pojurila u kuću sva u strahu, zatvorila prozore vičući mamu, međutim ona je bila kod susjede, tete Biserke na kavi. Vikala sam bratu da uđe i on, ali njemu se to svidjelo kao i ostalim dječacima: skakali su po kanalima, skrivali se od aviona i igrali rata. Ja sam plakala i plakala, vikala Marku kroz prozor da me strah, dok su iznad našeg dvorišta, i to vrlo nisko, letjeli stari poljoprivredni avioni. Sjećam se da je jedan bio žute boje, izgledao je baš staro i zapravo strašno! Brat se smilovao, uhvatio me i odnio kod tete Bise, njemu se to valjda uklopilo u igru rata i spašavanja, a meni je dobro došlo :)
 Od tada, svake godine kada su avioni tretirali komarce ja sam jurila u kuću bojeći se te strašne buke, starih aviona i smrdljivoga dima...ipak prije par godina, 2005., kada su zadnji put išli avionima, popela sam se na Jozinu terasu i fotografirala ih...sad mi pomalo i nedostaju.

Marko ispred Jozine kuće, 2005.
                   

Kako crtaju vaši roditelji?

Jeste li nekada vidjeli svoje roditelje kako crtaju?
Jesu li ikada crtali pred vama?
Vjerujem da nisu, osim ako nisu nekakvi umjetnici ili baš vole crtati.

Moj tata je imao običaj ženama na križaljkama crtati brkove i madeže iznad usnice-to je jedino što sam cijeloga djetinjstva od njega uspjela vidjeti, a mama mi je par puta nacrtala djevojčicu.
Uspjela sam ih nagovoriti da za moje malo istraživanje pokažu svoje crtalačko umijeće.

Jedno od mojih luckastih istraživanja koje sam provela 2006. g. na svojim roditeljima: zanimalo me kako oni crtaju i kome od njih dvoje najsličnije crtam, jesam li nasljedila nečije poteze ili nema nikakve sličnosti između nas.
Zadatak je bio nacrtati djevojčicu.
Nisu smjeli gledati kako onaj drugi crta, kako ne bi bilo kopiranja.
Tata je prvi crtao,  čak si je dao truda pa nacrtao s druge strane i kauboja, njegov omiljeni motiv za crtanje :).

Rezultat možete vidjeti.







Zaključila sam da postoji nekakva šablona na koju oboje crtaju djevojčicu, ista je poza, slična odjeća, jednostavno misle da tako djevojčica mora izgledati.
Međutim potezi su im drugačiji. Nisam stručnjak za takve analize, ali vidim da tata ne vuče linije već šara, kao da boja (kauboj je ipak nešto sigurnijim linijama nacrtan), dok mama crta isprekidanim linijama, ''crtka'' i posvećuje se detaljima (kosa).
Mama završetke nogu crta kao u balerina, kao da djevojčica stoji na prstima, tata ne. Na drugačiji način prikazuju nos, ali i usne. Oboje lice crtaju kao slovo U. (Sjećam se da sam i ja tako u ranom djetinjstvu duuuugo crtala).
Sasvim drugačije tata je nacrtao kauboja- ovaj put lice nije bilo en face već iz profila i glava je bila nešto veća nego što bi bilo proporcionalno  s tijelom.

Bilo je to smiješno iskustvo, sestra i ja bile smo oduševljene što su pristali, ali i ozbiljno prionuli na crtanje. Čak sam uspjela i fotografirati tatu dok je crtao.


Ima li nekakvih sličnosti između nas, nisam uspjela zaključiti, no nema veze. Odlično smo se zabavili.

subota, 23. ožujka 2013.

Dječak s gumenim opancima




Kada je Toma došao sa svojim roditeljima, braćom i sestrama u Valpovo iz Bosne, nije mu bilo lako. Starija braća i sestre brzo su se razbježali svatko svojim putem, a on najmlađi, tada pri kraju osnovne škole, ostao je s ocem raditi na zemlji. Dolazili su ipak, ponajviše tetka Ruža i stric Ilija pomagati u težim poslovima.

Nebrojeno puta tijekom djetinjstva kada mi nešto nije mogao priuštiti , tata mi je pričao kako je jedini (kada je došao u osnovnu školu u Valpovo) nosio gumene opanke-druge cipele nije imao. Bilo ga je jako sram. I svaki put kada bi mi to rekao rasplakala bih se kao kišna godina. Nadam se da tadašnja djeca nisu bila okrutna, kao današnja... I opet mi zasuzi oko, kada zamišljam kako svaki dan ide u školu obučen u seosku odjeću i opanke. Poželim kupiti sve cipele svijeta i  pokloniti ih tati, samo da se ne mora nikada više posramiti....
Ostao je tako skroman i danas. Cijeli njegov život čini mi se zapravo kao velika žrtva-rijetko bi si nešto priuštio da bismo mi djeca imali više, a najveću mu sreću  predstavljaju odlazak na pecanje i rješavanje križaljke. Trideset je godina išao biciklom na posao u susjedno nam Belišće, po najvećem suncu i hladnoj kiši... Zbog toga prezirem svu napirlitanu gospodu koja se šepiri ovom našom malom planetom ili ih možda žalim, jer u svemu oko sebe ne vide čovjeka. A osjećam i grižnju savjesti kada kupim nešto što mi uistinu nije potrebno, a što nam nemilosrdna okolina svakodnevno nameće.
Nadam se da će poživjeti još mnogo godina i da će na kraju svoga života biti zadovoljan svime što je teškom mukom postigao.

I zato danas, kada susrećem učenike različitih socijalnih (ne)mogućnosti, nastojim u njima prepoznati dječaka s gumenim opancima, koji na plećima nosi velik teret, prevelik za svoju dob.



nedjelja, 3. veljače 2013.

Viktor i ostale mačke

Od kad znam za sebe dvorište nam je uvijek bilo puno mačaka. I danas kada izlazim iz roditeljske kuće moram pripaziti da ne nagazim na koju ili ne obujem umjesto cipele. Mačke su mi bile prvi prijatelji, najdraže igračke, a često i utjeha ako sam se loše osjećala.
 Viktor je bio poseban mačak: ogroman, debele mekane dlake i velike glave. Gledao nas je kao da razumije što govorimo, kao da želi nešto i on reći. Išao je s tatom na pecanje i čekao ga na vrhu ispod oraha-znao je da će dobiti ribu.
 I danas naše mačke, kada začuju udaranje tatinih štapova, potrče prema bašči jer znaju da stiže užina... Poslije Viktora su neki naučili pratiti ga na pecanje, ali on je bio prvi.

Mama ponekad govori da nećemo više nabavljati mačke i da bi bilo dosta: valjaju se po cvijeću, prave nered i ona se mora najviše brinuti oko njih...ali se brzo predomisli kada vidi kako ju prate dok okopava povrće ili radi po dvorištu.
Moja sestra Ivančica oblačila je mačka i stavljala ga u plastična kolica za lutke te vozala po dvorištu. Njemu se to čak svidjelo i nije se opirao. Sjećam se jednoga ljeta kada su tek omačeni mačići ostali bez mame pa smo ih prijateljice i ja svaki dan nekoliko puta dnevno hranile na špricu...i svi su preživjeli. Neću spominjati i to kako smo se poslije posvađale tko je više hranio mačiće i tko je zaslužan za sve :) Dječja posla.
Viktor, jesen 2004.







Svakodnevno lickanje uz sunčanu stranu kuće, 2004.
Bijeli mačak na slici (mamina maza) bio je alergičan na ljudski dodir i neprestano je kihao kad bismo ga dragali :)
tatina mezimica Crna, zima 2004./2005.

Ljeto 2005., ulov



2011. :)




subota, 26. siječnja 2013.

Napolitanke

Dok je tata radio u Urbanizmu (osamdesetih) često je kosio travu u  valpovačkom parku, sadio drveće i obavljao slične prekrasne poslove u prirodi. No i izvan radnog vremena znali su tata i baka zajedno odlaziti u park i kositi  i okretati travu za sijeno. Baka bi kupila napolitanke (one original, prave-kako tata ponosno veli) i tako bi se zajedno posladili. Tata kaže da mu je to bilo jako lijepo, on i baka su se sami družili u prirodi, a neizostavne su bile - napolitanke.

tata Toma (u sredini) Karašica pokraj osnovne škole


tatine omiljene Jadro napolitanke

Rakova djeca...

Žalosno je, a postaje sve uobičajenije, da se obitelj skupi na jednome mjestu samo za vjenčanja i sahrane. I tada svi međusobno govore kako se moraju češće vidjeti i kako im je baš žao zbog toga pa broje tko je bio više puta kod koga i čiji je sada red.  Takav je slučaj i s mojom rodbinom. Raširili smo se kao rakova djeca i ima nas uistinu jako puno, tako da godinama ne vidim neke bratiće ili sestrične ili njihovu djecu, ili njihovu djecu koju nisam još niti upoznala... Ovo je fotografija na kojoj su moje tetke, stričevi i strine, moj tata sasvim u pozadini, djed i baka i dvije unuke. Fotografija je naravno s vjenčanja, a kako bi drugačije i bilo.

18.1.1975. Vjenčanje strica Ilije


četvrtak, 13. prosinca 2012.

Moja bosansko-zagorska kombinacija

Bosansko-zagorska kombinacija čini se da je pun pogodak!

No, kako je mama Zagorka završila u Šagu i upoznala Tomu Buluta koji je iz Bosne, preko Potnjana doselio u Valpovo?
Sve je počelo ovom svadbom u Novom Marofu-baka Barbara i djed Ivan Andrašić



A nastavilo se u Šagu, kamo je najprije došao moj djed potražiti posao, a za njim su došli šogor Ljubek i sestra Dragica, žena Barbara (moja baka) i sin, te roditelji. Poslije je rođena moja mama Milica....

Baka i djed u Šagu.

Ujak Stjepan
 Ujak Stjepan i mama Milica

 Djed Ivan (u sredini) i ujak Stjepan (desno) u Šagu, oko 1970.g.
 Mama Milica (krajnje desno) s rođacima


Za to vrijeme, iz Bosne su već stigli u Potnjane Bulutovi.
Tamo je moj tata imao svoju prvu pričest...

                                                           tata Toma   :)
Ubrzo su došli u Valpovo, no ne u punom sastavu, jer su se neki već skrasili u Potnjanima...


I tko bi rekao da će dvije žene iz potpuno različitih svjetova postati jedna obitelj. Svaka iz svoga kraja došla je ovdje u Slavoniju u potrazi za boljim životom. Ipak, eto ih- Bosanka Cvita i Zagorka Barbara s unukom (mojom sestrom) Ivančicom, 1995. ...


Tko je bila Cvita Bulut?

Nikada nisam čula Cvitu Bulut da viče ili povisuje ton. Ponekad bi se pravila da se ljuti na nas djecu ako bismo bili zločesti. Uzela bi šibu i počela udarati pored nas. To mi je uvijek bilo smiješno. A ako bi nas slučajno dotaknula šibom, ona bi zaplakala. Kada smo išle u šetnju preko bašče do Karašice, morala me kući nositi na leđima jer sam tvrdoglavo odbijala hodati. I tako me jadna osamdesetgodišnja starica vukla na leđima...Cvita je voljela jaaaako slatku kavu, a naučila me i piti kruškovac iz čepa.

Djeda nisam poznavala, preminuo je kada sam imala dvije godine. Svi govore da je bio strah i trepet, mada star i nemoćan zapovjedao je svima i svemu.Tata ga uvijek opravdava da je morao tako, kako bi obitelj ostala na okupu i kako bi preživjeli.  Baka je bila ponizna, pokorna, zbog čega mi je još više draga. Potpuno se posvetila djeci (koje je hvala Bogu bilo puno) i kući. Nakon Dragunove smrti 1988.g. živjela je još točno deset godina, mirnije i više posvećena molitvi i sebi.

Baka je bila blaga, skromna i nenametljiva.
Prepustila je sve svojoj ''nevisti'', a mojoj mami, i nikada nije zapovjedala. Zapravo je bila poput velikog djeteta i možda smo se zato tako dobro slagale. Kako meni, tako je i njoj mama drobila kruh u mlijeko. Bilo je dana, doduše rijetkih, kada bi i baka pokazala svoje kuharsko umijeće. Najčešće ako bi i mama i tata pošli na njivu na cijeli dan. Tada je baka razvlačila tijesto i pravila pitu, tako masnu, da bi se zamastila do ušiju i laktova.
''E moja nevista. Najbolje je meni kod moje neviste.'' govorila je baka Cvita. I nije voljela ići nigdje na ručkove kod svoje mnogobrojne djece, jer kako će joj netko tamo nadrobiti kruh ili izrezati meso...








Ne poznajem nikoga tko nosi ovo neobično ime, Cvita.
Baka je i po tome bila posebna.




       

Cvita
8.4.1916.-16.5.1998.


ponedjeljak, 11. travnja 2011.

MOJI STRIPOVI


Čarolije iza ugla, prema priči Višnje Stahuljak
nacrtala: Katarina Bulut Čolaković


STRIPOVI O IVANČICI...





Sestra Ivančica glavni je lik mojih kratkih stripova. Neke situacije su stvarne, neke izmišljene.