Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...

četvrtak, 22. kolovoza 2013.

Nezasluženi pokloni

Još uvijek mi je nevjerojatno da mi osobe, za koje donedavno nisam ni znala da postoje šalju razglednice, pisma i poklone. Nisam to ničime zaslužila. Čudan je osjećaj kad si istovremeno presretan, sjetan, raznježen, tužan, pa opet sretan...I to zato što si dobio nešto prekrasno, lijepo, a ne znaš ni sam zašto.

 Ipak, na moju je adresu nedavno stigla razglednica iz susjedne nam Italije, potpuno neočekivano, nenajavljeno.
 Otvorih sandučić i vidjeh šarenu karticu-pomislih, netko s ljetovanja me se sjetio, međutim čitam i ne vjerujem! Osoba, za koju nisam niti znala da ima moju adresu mi šalje pozdrave, ponukana mojim postom o razglednicama i pismima! Fikreta- od srca ti zahvaljujem! Pretpostavljam da je na razglednici tvoje mjesto stanovanja-čini se da ima dugu povijest i mnogo znamenitosti, baš kao stvoreno za tebe i tvoj istraživački duh.







A onda danas, ponovno iznenađenje. Poštar mi donosi paketić iz Srbije i već vidim Kajino ime na njemu! Da sam sama birala knjigu, ne bih bolje izabrala: Svijet Petra Zečića i prijatelja, cijeli komplet priča, na engleskom! Ne mogu dovoljno zahvaliti na ovako lijepom poklonu. To je, pretpostavljam, najljepša crtana serija koju sam pratila, ili barem jedna od najdražih. Ali to nije sve, tu je i ručno rađena čestitka- mačak se odmara na mekom jastučiću...a netko pije toplu čokoladu...ili čaj s kolačićima...a možda mačak pije čaj? 






 Hvala vam objema! Tko zna, možda i mi jednom zajedno popijemo toplu čokoladu...ili čaj s kolačićima...

petak, 9. kolovoza 2013.

Časna Bogdana

Crkva je bila vrlo prisutna i imala velik utjecaj na mene tijekom cijelog mog djetinjstva, puno više nego danas.

 Baka i ja redovito smo išle na misu, a i poslije je ostala ta navika pa smo brat i ja, a kasnije i sestra, svake nedjelje odlazili na već poznata nam naša mjesta.

 Nedjeljom u devet sati bila je dječja misa, koja je bila posjećena u velikom broju. Tamo sam prvi put ugledala i časnu Bogdanu. Dosta visoka, vitka, sijede kose...barem je takva ostala u mome sjećanju.  Znam da mi je prišla za vrijeme jedne mise i rekla da ne smijem tako lamatati nogama jer nismo na nogometu, a onda mi  tutunula par bombona u ruku.

Tako je ona obilazila po crkvi i čim bi ugledala neko nervozno dijete nešto bi mu prišapnula i počastila ga bombonima. Pazila je na red i mir kad bi dječaci bili brbljavi. Brat Marko ponosno me predstavio kao svoju mlađu sestru, a poslije kada sam krenula u školu i meni je časna Bogdana predavala vjeronauk...svi smo voljeli časnu Bogdanu, i ne znam zašto, ali ja sam vjerovala da mene baš posebno voli...možda je svatko od nas tako mislio...jednostavno je bila takva.
 Puno puta mi je dala besplatno dječji koncil Mak koji sam obožavala čitati.

časna sestra Bogdana, fotografija s naše prve pričesti


Kada smo išli na pripreme za pričest, časna Bogdana nas je učila što i kako ćemo učiniti. Dolazili smo u malu učionicu u župnom dvorištu i tamo se pripremali, a netko bi od nas svaki put donio cvijeće-kao da smo se natjecali tko će joj više donijeti i koga će najviše voljeti...ja i opet mislim da je mene najviše voljela :)


3.6.1998.  Razredna fotografija s časnom Bogdanom-ja sam se naravno stisnula odmah uz nju :)

Kada je nakon nekoliko godina časna otišla, ostavila nam je adresu na koju smo joj mogli pisati. Brat i ja poslali smo nekoliko pisama, a onda je s vremenom ta veza pukla...došla je nova časna sestra, časna Fides, koju smo jednako obožavali i s kojom smo također dugo održavali kontakt putem pisama. Do unazad nekoliko godina dobivali smo od nje čestitku za Uskrs, a moj brat Marko ju je posebno volio...časnu Fides vidjeli smo prošle godine kad je došla u valpovačku župu u posjet i razgovarali smo s njom...ostala je ista...:)

ali jako me zanima što je s časnom Bogdanom, je li još živa, gdje sada stanuje? Sjeća li se još nas...