Satnica-''Trgovina sitničarske robe'' i ''Gostiona''

Stvari pronalaze ljude-ne obratno.

Pretpostavih da je preda mnom fotografija zgrade u Valpovu, pošto sam ju pronašla u svojoj kući ( i odmah spoznala čar kupnje već postojeće kuće, nasuprot gradnji nove). Međutim, pretpostavka je bila pogrešna i odvela me u sasvim drugom smjeru... Kuće skrivaju mnoge uspomene, fotografije i stare odbačene stvari koje nakon mnogo godina ponovno imaju svrhu, smisao...
Gdje se nalazila zgrada u kojoj je bila ''Gostiona'' te ''Stjepan Madjarevic- trgovina sitničarske robe''?
To je vjerojatno trgovina mješovitom robom.
Zgrada se nalazila u Satnici. Vlasnik je bio Stjepan Mađarević, čija se kćerka Slava udala za Beretovca Pavu u Valpovo i tako je fotografija završila ovdje, u njihovoj kući (sada našoj).

Otvorena drvena vrata pozivaju prolaznike na čašicu-dvije, ako im ostane koji novčić nakon nabavke prijeko potrebnih 'sitnica' ( a netko će najprije u gostionu pa za trgovinu neće ostati ništa-gospođa će biti jako ljuta). Kroz staklo trgovine možemo vidjeti nešto poput obrisa osobe koja baš u tom trenutku kupuje ili možda vlasnika koji poslužuje, a u donjem lijevom staklu vrata gostionice kao da se nazire nečije znatiželjno lice ili čak dva (odrasla osoba i dijete)...Ipak, nije fotografiranje svaki dan!

Mladost na majmunskom mostu

Danas mladost provodimo po kafićima, na terasama, a nekada su mladi šetali ili pak 'visili' na majmunskom otoku.

 

Starije se generacije sjećaju tih trenutaka, dok mlađi naraštaji ni ne znaju za naziv našeg mosta preko Karašice prema dvorcu. Jozo Alšić se prisjeća kako su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća provodili vrijeme naslonjeni na ogradu i kako im je to bilo glavno sastajalište. Prije utakmice, poslije utakmice, prije posla, nakon posla, to je bila neizostavna stanica svakoga dana. Kaže da ih se nekada znalo toliko naredati od početka do kraja mosta, da nisi mogao pronaći slobodno mjesto. Zamišljam ih kao ptice na grani kako se guraju, cvrkuću i skakuću, mijenjaju mjesta, odlaze i dolaze...Netko je već trebao biti kod kuće pa žuri ( što li će propustiti, možda prođe on ili ona), a netko tek dolazi nakon obavljenog posla. Tu su se dijelile novosti i radosti.

Jozo, prvi s lijeve strane

1968. Jozo u sredini

 Što su tamo radili skoro svaki dan, netko bi se zapitao? Kao i svi mladi željni druženja, tako su i oni razgovarali, družili se, upoznavali, šetali. U blizini je bila i mala trgovinica, tj. 'budica'  ''Drava'', gdje su kupovali cigarete ( na komad ) i žvakaće gume.

Jozo, prvi s desne strane

1966. Jozo, sa sunčanim naočalama

Ipak, nije most bio jedino mjesto gdje su se mladi okupljali. Često su svraćali u hotel na piće i ples uz živu glazbu u ''ljetnoj bašti'.

Jozo u sredini, u hotelu

 I na kraju park; nema generacije u Valpovu koja se nije  družila u našem parku. Na fotografiji je platana s mnogim urezanim imenima i 'most ljubavi' kako ga Jozo zove...a tko je dama na mostu, nije htio otkriti...

* fotografije u vlasništvu Joze Alšića, Valpovo

Šegrtovanje u brijačnici-Jozo Alšić

 Susjed Jozo Alšić, o kojemu ste već mogli čitati u ranijim postovima, bio je šegrt u brijačnici i danas se vrlo rado sjeća svoje mladosti...

Jozo i ja 2010.

Rođen 15.11.1945., od majke Kate i oca Tome Alšića.
U Osijeku je završio Školu učenika u privredi, smjer frizer, koju je pohađao tri dana u tjednu, a išao je biciklom jer drugi izbor nije imao. Njegova ljubav prema biciklima nastavila se i dalje,  u vrijeme kada sam bila dijete i kada sam ga često promatrala kako iznosi iz podruma svoje ljubimce, čisti ih, popravlja i isprobava. Kaže da je jednom prilikom prešao 186 km, vozeći od Valpova do Našica, pa natrag do Osijeka pa do Bizovca nekoliko puta...

**

1962. Zorica Biuklija kćerka; Stjepan Biuklija, vlasnik brijačnice; Jozo Alšić, šegrt

Brijačnica se nalazila u Matije Gupca ulici, preko puta gostionice Slavonac, na samom raskrižju. Vlasnik je bio Stjepan Biuklija, otac nedavno preminulog bocanjevačkog župnika, također Stjepana Biuklije.

Žuto označeno polje-nekadašnja brijačnica

Proveo je dvije godine u brijačnici kao šegrt, s 18 godina otišao je u vojsku, a kada se vratio jedno je vrijeme radio kao vodoinstalater i limar kod Ružmana, a jedno vrijeme i u svojoj struci, kao frizer. Na kraju se zaposlio u kombinatu u Belišću te tamo dočekao mirovinu nakon 32 godine rada. 

***

Dok smo bili djeca, Jozo nas je sve redom šišao i ponekad su znali dolaziti neki njegovi poznanici na šišanje. Nažalost, život ga je odveo u nekom drugom smjeru, ali mi ćemo se uvijek sjećati njegovih škara, četkice i ogrtača. 

'Apa' Damjan iz Šaga

Djed moga supruga, 'apa' Damjan, bio je snalažljiv i vrijedan čovjek.

Damjan Čolaković (  1916. -1993.)

Rođen je 1916.g. u selu Šag  u blizini Valpova, od majke Reze i oca, također Damjana.

Reza-Damjanova majka, Zvonimirova baka, Dejanova prabaka

**

Damjan Čolaković oženio je Rezu Zemljak, djevojku koja je kao malena djevojčica ostala bez oka, i u kojoj je pronašao životnu suputnicu i imao s njom troje djece: Franju (koji je preminuo kao dijete), drugog Franju i Zvonimira ( Zvonka).

Damjan i Reza s Franjom i Zvonkom, 1953.

Damjan i Reza u svatovima u selu

Zanimljivo je i pomalo zbunjujuće što su se u jednom trenutku u priči našla dva Damjana i dvije Reze, otac i sin, majka i snaha.

***

Imao je mlin, smješten u malenoj zidanoj prostoriji, kojim je usluživao i ostale suseljane koji nisu posjedovali vlastiti. Danas nije ništa neobično imati mlin i gotovo svaki poljoprivrednik ili stočar ima svoj ''čekičar'', međutim, u ono vrijeme  malo tko se mogao podičiti takvim strojem. Ljudi su dolazili mljeti kukuruz i druge žitarice.

Zidana prostorija s mlinom,   Ulica braće Radić 127

 Osim toga držao je i pilanu.
 Imao je i nekoliko radnika s kojima je rezao drvenu građu, daske i sl.
 Strojeve je pokretao pomoću struje koju je sam proizvodio preko arana, dizel motora, jer u to vrijeme još nisu imali provedenu električnu energiju.

Damjan Čolaković, sjedi u kolima, najvjerojatnije ulica u Šagu

Damjan

****

Reza (1917.-1994.) i Damjan (1916.-1993.)
Jedna od posljednjih fotografija

***

  Na kraju priče, kada promatram posljednju i prvu fotografiju, pokušavam shvatiti koliki su preokret u životu doživjeli ljudi njihova vremena, kolike napretke i promjene, nekoliko država...od drvenih kola i konja, blatnog puta i svijeće na stolu...do automobila, struje, čak i prvih telefona u selu, kako tko.  I sve su podnosili i sve su preživjeli. Koliko god su brze promjene danas, mislim da nikada više neće biti tako drastične, vidljive, barem ne za života jednog čovjeka. Sada se mijenjaju nijanse koje nisu od životne važnosti,  a tada se radilo o potpunom zaokretu stila življenja.

A možda se varam, vrijeme će pokazati kao i uvijek.

Stara razglednica

Ova je razglednica pristigla 7. svibnja 1963.g. na adresu u Šag, Dejanovom tati, a poslao ju je njegov brat. Valpovački dvorac i most na Karašici.

Narodna trgovina Mioković i Čavić

Prebirući stare fotografije u Šagu pronašli smo i jednu na kojoj je prikaz zanimljive scene u Osijeku.

Istražujući po internetu zaključila sam da se radi o razdoblju prije Drugog svjetskog rata, oko 1930., a  pomogao mi je i natpis, tj. reklama za vrlo poznatu narodnu trgovinu Mioković i Čavić.

Kako piše, to je bilo najveće poduzeće manufakturne robe u državi, smješteno na Trgu kralja Petra Krešimira broj 10.

Danas se još mogu pronaći u antikvarijatima katalozi ove trgovine.

Fotografija je napravljena, očito, povodom nekakvog slavlja ili praznika.

Časna Bogdana

Crkva je bila vrlo prisutna u mom životu i imala je velik utjecaj na mene tijekom cijelog mog djetinjstva, puno više nego danas, moram priznati.Tada mi je bilo nezamislivo ne otići nedjeljom na svetu misu s bakom i bratom, a u našoj crkvi sam se uvijek osjećala kao kod kuće. Iako, taj osjećaj je ostao isti i danas mada nisam toliko redovita kao prije.

 Baka i ja redovito smo išle na misu, a i poslije, kada je zaklopila oči, ostala je ta navika, rekla bih prije potreba, pa smo brat i ja, a kasnije i sestra, svake nedjelje odlazili na već poznata nam naša mjesta.

 Nedjeljom u devet sati bila je dječja misa, koja je bila posjećena u velikom broju. Tamo sam prvi put ugledala i časnu Bogdanu. Visoka, vitka, sijede kose... Znam da mi je prišla za vrijeme jedne mise i rekla da ne smijem tako lamatati nogama jer nismo na nogometu, a onda mi  tutnula par bombona u ruku.

Tako je ona obilazila po crkvi i čim bi ugledala neko nervozno dijete nešto bi mu prišapnula i počastila ga bombonima. Pazila je na red i mir kad bi dječaci bili brbljavi. Brat Marko ponosno me predstavio kao svoju mlađu sestru, a poslije kada sam krenula u školu i meni je časna Bogdana predavala vjeronauk...svi smo voljeli časnu Bogdanu, i ne znam zašto, ali ja sam vjerovala da mene baš posebno voli...možda je svatko od nas tako mislio...jednostavno je bila takva.
Više puta mi je poklonila dječji koncil Mak koji sam obožavala čitati, a koji nisam mogla svaki put kupiti, i ona je to znala.

Kada smo išli na pripreme za svetu pričest, časna Bogdana nas je učila što i kako ćemo učiniti. Dolazili smo u malu kućicu časnih sestara u župnom dvorištu, u učionicu, i tamo se pripremali, a netko bi od nas svaki put donio cvijeće-kao da smo se natjecali tko će joj više donijeti i koga će najviše voljeti...ja i opet mislim da je mene najviše voljela :)

3.6.1998.  Razredna fotografija s časnom Bogdanom-ja sam se naravno stisnula odmah uz nju :)

Kada je nakon nekoliko godina časna Bogdana otišla iz naše župe, ostavila nam je adresu na koju smo joj mogli pisati. Brat i ja poslali smo nekoliko pisama, a onda je vremenom ta veza pukla...došla je nova časna sestra, časna Fides, koju smo također obožavali i s kojom smo dugo održavali kontakt putem pisama...

ali jako me zanima što je s časnom Bogdanom, je li još živa, gdje sada stanuje? Sjeća li se još nas...

Monolog Šokica iz Valpova, 1997.

Stara snimka koja me uvijek iznova razveseli: glumim šokicu na akademiji povodom Dana Grada Valpova 1997.g. u starom kinu Tomislav...postoji još nekoliko nastavaka tog monologa, moram ih samo pronaći.

Iza mene je gradski zbor Matija Petar Katančić, čiji sam član postala osam godina kasnije...

Sjećam se kako sam kod kuće vježbala tekst prije svakoga nastupa, nekoliko dana, po sto puta na dan...a koliko smo samo puta kod kuće, pred gostima, imali generalne probe...

Stara trešnja

U našem je dvorištu uvijek bilo mnogo bilja, voćaka i cvijeća...Usred male baščice stajala je i stara trešnja. Bila je ogromna, visoka i uvijek rodna. Sada je više nema. Bila je toliko teška da je počela pucati i koliko god se tata trudio i pomagao joj, podmetao štapove, njena težina je ipak učinila svoje. Koliko smo se puta skrivali u njene grane, bježali u njeno okrilje, u hlad...Svako rano ljeto sladili smo se njenim plodovima. One najniže grane pobrali bismo vrlo brzo, dok bi se na nedostižnom vrhu crnili plodovi sve dok ih ptičice ne bi pobrale. Sjećam se i sada s punim vrećicama i punog želuca kako stojim ispod njenih grana. Bila sam tada premala da bih se mogla penjati, stoga sam čekala da mi tata ili brat dobace koju trešnju. Znala su doći i djeca iz ulice verati se i sladiti. Ispod trešnje bio je i grm maline također vrlo plodan. Ni njega sada nema. Vide se još samo na nekim slikama te dvije prijateljice, naše sladiteljice, Malina i Trešnja. Otišle su vrlo brzo jedna za drugom...Nevjerojatno je koliko sjećanja mogu ostaviti za sobom jedno stablo i jedan grm.

Strika Ilija drži moju sestru Ivančicu, 1996.  Trešnja i Malina stidljivo se pokazuju iza njih :)

Suze od hrena

Svake godine pred Uskrs tata vadi hren iz naše bašče.

 Zna se što tada slijedi: ribanje, prženje u rerni, a neizbježne su i suze. Hren bude toliko ljut da sestra i ja bježimo glavom bez obzira, dok tata plačući riba...Mama ga obično potjera na dvorište i vrati se svojim kolačima...Na dvorištu u kotlu kuha se šunka...

tata Toma, ožujak 2013.

Viktor i ostale mačke

Od kad znam za sebe dvorište nam je uvijek bilo puno mačaka. I danas kada izlazim iz roditeljske kuće moram pripaziti da ne nagazim na koju ili ne obujem umjesto cipele. Mačke su mi bile prvi prijatelji, najdraže igračke, a često i utjeha ako sam se loše osjećala.
 Viktor je bio poseban mačak: ogroman, debele mekane dlake i velike glave. Gledao nas je kao da razumije što govorimo, kao da želi nešto i on reći. Išao je s tatom na pecanje i čekao ga na vrhu ispod oraha-znao je da će dobiti ribu.
 I danas naše mačke, kada začuju udaranje tatinih štapova, potrče prema bašči jer znaju da stiže užina... Poslije Viktora su neki naučili pratiti ga na pecanje, ali on je bio prvi.

Mama ponekad govori da nećemo više nabavljati mačke i da bi bilo dosta: valjaju se po cvijeću, prave nered i ona se mora najviše brinuti oko njih...ali se brzo predomisli kada vidi kako ju prate dok okopava povrće ili radi po dvorištu.
Moja sestra Ivančica oblačila je mačka i stavljala ga u plastična kolica za lutke te vozala po dvorištu. Njemu se to čak svidjelo i nije se opirao. Sjećam se jednoga ljeta kada su tek omačeni mačići ostali bez mame pa smo ih prijateljice i ja svaki dan nekoliko puta dnevno hranile na špricu...i svi su preživjeli. Neću spominjati i to kako smo se poslije posvađale tko je više hranio mačiće i tko je zaslužan za sve :) Dječja posla.

Viktor, jesen 2004.

Svakodnevno lickanje uz sunčanu stranu kuće, 2004.
Bijeli mačak na slici (mamina maza) bio je alergičan na ljudski dodir i neprestano je kihao kad bismo ga dragali :)

tatina mezimica Crna, zima 2004./2005.

Ljeto 2005., ulov



2011. :)

Napolitanke

Dok je tata radio u Urbanizmu (osamdesetih) često je kosio travu u  valpovačkom parku, sadio drveće i obavljao slične prekrasne poslove u prirodi. No i izvan radnog vremena znali su tata i baka zajedno odlaziti u park i kositi  i okretati travu za sijeno. Baka bi kupila napolitanke (one original, prave-kako tata ponosno veli) i tako bi se zajedno posladili. Tata kaže da mu je to bilo jako lijepo, on i baka su se sami družili u prirodi, a neizostavne su bile - napolitanke.

tata Toma (u sredini) Karašica pokraj osnovne škole

tatine omiljene Jadro napolitanke

Rakova djeca...

Žalosno je, a postaje sve uobičajenije, da se obitelj skupi na jednome mjestu samo za vjenčanja i sahrane. I tada svi međusobno govore kako se moraju češće vidjeti i kako im je baš žao zbog toga pa broje tko je bio više puta kod koga i čiji je sada red.  Takav je slučaj i s mojom rodbinom. Raširili smo se kao rakova djeca i ima nas uistinu jako puno, tako da godinama ne vidim neke bratiće ili sestrične ili njihovu djecu, ili njihovu djecu koju nisam još niti upoznala... Ovo je fotografija na kojoj su moje tetke, stričevi i strine, moj tata sasvim u pozadini, djed i baka i dvije unuke. Fotografija je naravno s vjenčanja, a kako bi drugačije i bilo.

18.1.1975. Vjenčanje strica Ilije

Pa nek' živi rad

Naši su stari gradili polako, ali sigurno. Svake godine iznikla bi u dvorištu neka nova šupa, čardak ili nova pušnica. Tako je bilo tada. U kući je bilo mnogo čeljadi pa su svi složno gradili, ili manje složno, ali su radili jer je starješina tako naredio. Na kraju bi ipak svi bili zadovoljni.

Mama Milica, tetka Ruža i baka, ljetni dan prije dvadesetak godina, Valpovo

Kako se zabavljaju udane žene

Kao i danas i u prošlosti su  žene pohađale različite tečajeve.
Bavile su se aktivnostima izvan kuće iako su imale, a i danas imaju, posla preko glave u svom domaćinstvu. Osamdesetih godina prošloga stoljeća u Valpovu je npr. bio aktualan tečaj šivanja. Teško da ćemo danas čuti neku od mlađih udanih ili neudanih žena kako pohađa tečaj šivanja. Današnje se novopečene gospođe zabavljaju na fitnesu, zumbi ili se druže u kavanama.

Mama i strina išle su zajedno  na tečaj šivanja (mada se tada još nisu poznavale) koji se odvijao u  prostorijama  valpovačkog dvorca. Mama je tada imala status tek zaručnice.
Iako i sama priznaje da od njenog šivanja nema ni  'š', vjerujem da su se lijepo zabavljale družeći se okružene  singericama, tkaninama i koncima...Mamina ''šivaća mašina'' Bagat, skuplja prašinu  još od kada znam za sebe...No nema veze, važno je bilo druženje žena koje su na trenutak pobjegle od uplakane dječurlije, strogih svekrva ili nezadovoljnih muževa...

Mama Milica na tečaju šivanja, druga s lijeve strane.

Kako sam dobila ime...

Ime sam dobila po tetki koju nikada nisam upoznala, tetki Kati.Svi govore da je bila vesela, prekrasne, duge kose. Umrla je mlada,u Bosni, a tata koji to nikada nije prežalio, nadao mi je ima Katarina...ovo je jedina njena slika koju imamo...


8.4.'73. Teta Kata i tetak Ivan u Njemačkoj, ako se tata dobro sjeća...

Zaboravljeni ljudi

Često se dogodi da gledajući stare fotografije iz albuma ne znamo tko su osobe na njima.


Pred kraj svoga života baka je slabo vidjela i nije nam mogla reći tko su oni, a tata se ne sjeća svih ili ih uopće ni ne zna. Tko su ljudi na ovim našim starim fotografijama? Nitko ne zna...a možda su neka daljnja rodbina iz Bosne ili samo prijatelji...mislim da nikada nećemo saznati jer oni koji su znali, više nisu s nama.







 

Moja bosansko-zagorska kombinacija

Bosansko-zagorska kombinacija čini se da je pun pogodak!

No, kako je mama Zagorka završila u Šagu i upoznala Tomu Buluta koji je iz Bosne, preko Potnjana doselio u Valpovo?
Sve je počelo ovom svadbom u Novom Marofu-baka Barbara i djed Ivan Andrašić

A nastavilo se u Šagu, kamo je najprije došao moj djed potražiti posao, a za njim su došli šogor Ljubek i sestra Dragica, žena Barbara (moja baka) i sin, te roditelji. Poslije je rođena moja mama Milica....

Baka i djed u Šagu.

Ujak Stjepan

 Ujak Stjepan i mama Milica

 Djed Ivan (u sredini) i ujak Stjepan (desno) u Šagu, oko 1970.g.

 Mama Milica (krajnje desno) s rođacima

Za to vrijeme, iz Bosne su već stigli u Potnjane Bulutovi.
Tamo je moj tata imao svoju prvu pričest...

                                                           tata Toma   :)

Ubrzo su došli u Valpovo, no ne u punom sastavu, jer su se neki već skrasili u Potnjanima...


I tko bi rekao da će dvije žene iz potpuno različitih svjetova postati jedna obitelj. Svaka iz svoga kraja došla je ovdje u Slavoniju u potrazi za boljim životom. Ipak, eto ih- Bosanka Cvita i Zagorka Barbara s unukom (mojom sestrom) Ivančicom, 1995. ...