Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...

četvrtak, 22. kolovoza 2013.

Nezasluženi pokloni

Još uvijek mi je nevjerojatno da mi osobe, za koje donedavno nisam ni znala da postoje šalju razglednice, pisma i poklone. Nisam to ničime zaslužila. Čudan je osjećaj kad si istovremeno presretan, sjetan, raznježen, tužan, pa opet sretan...I to zato što si dobio nešto prekrasno, lijepo, a ne znaš ni sam zašto.

 Ipak, na moju je adresu nedavno stigla razglednica iz susjedne nam Italije, potpuno neočekivano, nenajavljeno.
 Otvorih sandučić i vidjeh šarenu karticu-pomislih, netko s ljetovanja me se sjetio, međutim čitam i ne vjerujem! Osoba, za koju nisam niti znala da ima moju adresu mi šalje pozdrave, ponukana mojim postom o razglednicama i pismima! Fikreta- od srca ti zahvaljujem! Pretpostavljam da je na razglednici tvoje mjesto stanovanja-čini se da ima dugu povijest i mnogo znamenitosti, baš kao stvoreno za tebe i tvoj istraživački duh.







A onda danas, ponovno iznenađenje. Poštar mi donosi paketić iz Srbije i već vidim Kajino ime na njemu! Da sam sama birala knjigu, ne bih bolje izabrala: Svijet Petra Zečića i prijatelja, cijeli komplet priča, na engleskom! Ne mogu dovoljno zahvaliti na ovako lijepom poklonu. To je, pretpostavljam, najljepša crtana serija koju sam pratila, ili barem jedna od najdražih. Ali to nije sve, tu je i ručno rađena čestitka- mačak se odmara na mekom jastučiću...a netko pije toplu čokoladu...ili čaj s kolačićima...a možda mačak pije čaj? 






 Hvala vam objema! Tko zna, možda i mi jednom zajedno popijemo toplu čokoladu...ili čaj s kolačićima...

petak, 9. kolovoza 2013.

Časna Bogdana

Crkva je bila vrlo prisutna u mom životu i imala je velik utjecaj na mene tijekom cijelog mog djetinjstva, puno više nego danas, moram priznati.Tada mi je bilo nezamislivo ne otići nedjeljom na svetu misu s bakom i bratom, a u našoj crkvi sam se uvijek osjećala kao kod kuće. Iako, taj osjećaj je ostao isti i danas mada nisam toliko redovita kao prije.

 Baka i ja redovito smo išle na misu, a i poslije, kada je zaklopila oči, ostala je ta navika, rekla bih prije potreba, pa smo brat i ja, a kasnije i sestra, svake nedjelje odlazili na već poznata nam naša mjesta.

 Nedjeljom u devet sati bila je dječja misa, koja je bila posjećena u velikom broju. Tamo sam prvi put ugledala i časnu Bogdanu. Visoka, vitka, sijede kose... Znam da mi je prišla za vrijeme jedne mise i rekla da ne smijem tako lamatati nogama jer nismo na nogometu, a onda mi  tutnula par bombona u ruku.

Tako je ona obilazila po crkvi i čim bi ugledala neko nervozno dijete nešto bi mu prišapnula i počastila ga bombonima. Pazila je na red i mir kad bi dječaci bili brbljavi. Brat Marko ponosno me predstavio kao svoju mlađu sestru, a poslije kada sam krenula u školu i meni je časna Bogdana predavala vjeronauk...svi smo voljeli časnu Bogdanu, i ne znam zašto, ali ja sam vjerovala da mene baš posebno voli...možda je svatko od nas tako mislio...jednostavno je bila takva.
Više puta mi je poklonila dječji koncil Mak koji sam obožavala čitati, a koji nisam mogla svaki put kupiti, i ona je to znala.


Kada smo išli na pripreme za svetu pričest, časna Bogdana nas je učila što i kako ćemo učiniti. Dolazili smo u malu kućicu časnih sestara u župnom dvorištu, u učionicu, i tamo se pripremali, a netko bi od nas svaki put donio cvijeće-kao da smo se natjecali tko će joj više donijeti i koga će najviše voljeti...ja i opet mislim da je mene najviše voljela :)


3.6.1998.  Razredna fotografija s časnom Bogdanom-ja sam se naravno stisnula odmah uz nju :)

Kada je nakon nekoliko godina časna Bogdana otišla iz naše župe, ostavila nam je adresu na koju smo joj mogli pisati. Brat i ja poslali smo nekoliko pisama, a onda je vremenom ta veza pukla...došla je nova časna sestra, časna Fides, koju smo također obožavali i s kojom smo dugo održavali kontakt putem pisama...

ali jako me zanima što je s časnom Bogdanom, je li još živa, gdje sada stanuje? Sjeća li se još nas...

srijeda, 24. srpnja 2013.

Kamenčići (4. dio)















Monolog Šokica iz Valpova, 1997.

Stara snimka koja me uvijek iznova razveseli: glumim šokicu na akademiji povodom Dana Grada Valpova 1997.g. u starom kinu Tomislav...postoji još nekoliko nastavaka tog monologa, moram ih samo pronaći.

Iza mene je gradski zbor Matija Petar Katančić, čiji sam član postala osam godina kasnije...

Sjećam se kako sam kod kuće vježbala tekst prije svakoga nastupa, nekoliko dana, po sto puta na dan...a koliko smo samo puta kod kuće, pred gostima, imali generalne probe...


ponedjeljak, 22. srpnja 2013.

Razglednice i pisma

Već jako dugo skupljam pisma i razglednice, ali vrlo ih rijetko dobivam.

 Prije samo desetak godina bila je uobičajena praksa u vrijeme ljetnih praznika dobiti nekoliko razglednica s kojih nam se smiješe osunčane plaže, a neki rođak ili prijatelj šalje sunčane, slane, morske pozdrave...
Ili pak primiti najljepše čestite za rođendan, Božić ili Uskrs uz obilje blagoslova i mira....

Ipak zalomi se još poneko pismo nekog zanesenjaka koji ne odustaje od rukom pisanih misli...
Evo ponešto iz moje male zbirke:



Najstarija pisma iz moje obitelji, stara trideset godina





Mama šalje tati za rođendan :)...prije tridesetak godina...



 Božićne...





Razglednice s likovima slavnih osoba (poklonio mi Jozo, stara između trideset i četrdeset godina)




Uskrs...
 Za moj rođendan...



 Pozdravi s mora...


 Stara razglednica iz Karlobaga (prije tridesetak godina)



Ručno izrađena čestitka od prijateljice Slavke



Čestitke s našeg vjenčanja...

Moji roditelji još uvijek šalju čestitke za Božić i Uskrs kumovima u Austriju...šaljete li vi pisma ili razglednice?

Šnikerikik !

Što se danas kupuje djeci za poklon?

Nekada smo dobivali kompletiće omotnica za pisanje pisama i razglednica poznatije kao Mala dječja pošta, čiji je zaštitni znak crvendać Robin i njegov pozdrav Šnikerikik!

I sama sam imala takav komplet koji je preživio svojih dvadesetak godina.


























Tek sada primjećujem koliko je to bio edukativan i koristan poklon: djeca su od najranije dobi upoznavala ovaj način komunikacije, danas doista zanemaren, Crvendać Robin nas je u unutrašnjosti korica poučavao kako se piše pismo, od čega se sastoji, mogli smo pročitati nešto i o povijesti pisanja pisama...









Možda u knjižarama i danas postoji neki sličan komplet? 

Šnikerikik !

subota, 13. srpnja 2013.

Špricanje komaraca

Moj prvi susret i prvo sjećanje na špricanje komaraca nisu bili nimalo ugodni.
Imala sam oko šest, sedam godina, bilo je pridvečer i sva su se djeca igrala po ulici kad smo odjednom začuli strašno glasan zvuk i ugledali  metalne ptice kako izbacuju dim iznad nas. Sjećam se da sam pojurila u kuću sva u strahu, zatvorila prozore vičući mamu, međutim ona je bila kod susjede, tete Biserke na kavi. Vikala sam bratu da uđe i on, ali njemu se to svidjelo kao i ostalim dječacima: skakali su po kanalima, skrivali se od aviona i igrali rata. Ja sam plakala i plakala, vikala Marku kroz prozor da me strah, dok su iznad našeg dvorišta, i to vrlo nisko, letjeli stari poljoprivredni avioni. Sjećam se da je jedan bio žute boje, izgledao je baš staro i zapravo strašno! Brat se smilovao, uhvatio me i odnio kod tete Bise, njemu se to valjda uklopilo u igru rata i spašavanja, a meni je dobro došlo :)
 Od tada, svake godine kada su avioni tretirali komarce ja sam jurila u kuću bojeći se te strašne buke, starih aviona i smrdljivoga dima...ipak prije par godina, 2005., kada su zadnji put išli avionima, popela sam se na Jozinu terasu i fotografirala ih...sad mi pomalo i nedostaju.

Marko ispred Jozine kuće, 2005.
                   

Kako crtaju vaši roditelji?

Jeste li nekada vidjeli svoje roditelje kako crtaju?
Jesu li ikada crtali pred vama?
Vjerujem da nisu, osim ako nisu nekakvi umjetnici ili baš vole crtati.

Moj tata je imao običaj ženama na križaljkama crtati brkove i madeže iznad usnice-to je jedino što sam cijeloga djetinjstva od njega uspjela vidjeti, a mama mi je par puta nacrtala djevojčicu.
Uspjela sam ih nagovoriti da za moje malo istraživanje pokažu svoje crtalačko umijeće.

Jedno od mojih luckastih istraživanja koje sam provela 2006. g. na svojim roditeljima: zanimalo me kako oni crtaju i kome od njih dvoje najsličnije crtam, jesam li nasljedila nečije poteze ili nema nikakve sličnosti između nas.
Zadatak je bio nacrtati djevojčicu.
Nisu smjeli gledati kako onaj drugi crta, kako ne bi bilo kopiranja.
Tata je prvi crtao,  čak si je dao truda pa nacrtao s druge strane i kauboja, njegov omiljeni motiv za crtanje :).

Rezultat možete vidjeti.







Zaključila sam da postoji nekakva šablona na koju oboje crtaju djevojčicu, ista je poza, slična odjeća, jednostavno misle da tako djevojčica mora izgledati.
Međutim potezi su im drugačiji. Nisam stručnjak za takve analize, ali vidim da tata ne vuče linije već šara, kao da boja (kauboj je ipak nešto sigurnijim linijama nacrtan), dok mama crta isprekidanim linijama, ''crtka'' i posvećuje se detaljima (kosa).
Mama završetke nogu crta kao u balerina, kao da djevojčica stoji na prstima, tata ne. Na drugačiji način prikazuju nos, ali i usne. Oboje lice crtaju kao slovo U. (Sjećam se da sam i ja tako u ranom djetinjstvu duuuugo crtala).
Sasvim drugačije tata je nacrtao kauboja- ovaj put lice nije bilo en face već iz profila i glava je bila nešto veća nego što bi bilo proporcionalno  s tijelom.

Bilo je to smiješno iskustvo, sestra i ja bile smo oduševljene što su pristali, ali i ozbiljno prionuli na crtanje. Čak sam uspjela i fotografirati tatu dok je crtao.


Ima li nekakvih sličnosti između nas, nisam uspjela zaključiti, no nema veze. Odlično smo se zabavili.