Imala sam oko šest, sedam godina, bilo je pridvečer i sva su se djeca igrala po ulici kad smo odjednom začuli strašno glasan zvuk i ugledali metalne ptice kako izbacuju dim iznad nas. Sjećam se da sam pojurila u kuću sva u strahu, zatvorila prozore vičući mamu, međutim ona je bila kod susjede, tete Biserke na kavi. Vikala sam bratu da uđe i on, ali njemu se to svidjelo kao i ostalim dječacima: skakali su po kanalima, skrivali se od aviona i igrali rata. Ja sam plakala i plakala, vikala Marku kroz prozor da me strah, dok su iznad našeg dvorišta, i to vrlo nisko, letjeli stari poljoprivredni avioni. Sjećam se da je jedan bio žute boje, izgledao je baš staro i zapravo strašno! Brat se smilovao, uhvatio me i odnio kod tete Bise, njemu se to valjda uklopilo u igru rata i spašavanja, a meni je dobro došlo :)
Od tada, svake godine kada su avioni tretirali komarce ja sam jurila u kuću bojeći se te strašne buke, starih aviona i smrdljivoga dima...ipak prije par godina, 2005., kada su zadnji put išli avionima, popela sam se na Jozinu terasu i fotografirala ih...sad mi pomalo i nedostaju.
 |
| Marko ispred Jozine kuće, 2005. |
