Saonicama kroz grad...

''Jesenje je lišće žuto, naše staze sakrilo...''

Ima ta jedna pjesma, koju naša mama Milica voli i često ju je pjevala prijašnjih godina...a baš je onako topla, jesenska, ljubavna, pomalo tužna...sjetila sam je se dok smo se probijali kroz hrpe lišća razbacane po stazi u perivoju...

''Jesenje je lišće žuto...

...naše staze sakrilo...

...kako ću sad ja do tebe...

...a kako ćeš ti do mene...

...kad nam dođe da se vidimo.'' Mladen Kvesić

Kad čujem tu pjesmu odmah mi je pred očima mama kako po kuhinji pjevuši uz radio (što ne vidimo tako često), mašući usput kuhačom i smiješno se krečući, kao da pleše...i zamišljam kako je uistinu suho lišće zatrpalo staze i više ih ne mogu pronaći oni koji trebaju, koji traže...''što nisu tražili ranije, u proljeće ili ljeto'', šuška lišće pod nogama dok se i mi pomalo gubimo i skrećemo s puta. Nema veze, mi možemo i livadom.

Napolitanke

Dok je tata radio u Urbanizmu (osamdesetih) često je kosio travu u  valpovačkom parku, sadio drveće i obavljao slične prekrasne poslove u prirodi. No i izvan radnog vremena znali su tata i baka zajedno odlaziti u park i kositi  i okretati travu za sijeno. Baka bi kupila napolitanke (one original, prave-kako tata ponosno veli) i tako bi se zajedno posladili. Tata kaže da mu je to bilo jako lijepo, on i baka su se sami družili u prirodi, a neizostavne su bile - napolitanke.

tata Toma (u sredini) Karašica pokraj osnovne škole

tatine omiljene Jadro napolitanke