Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...

subota, 23. ožujka 2013.

Dječak s gumenim opancima



Kada je Toma došao sa svojim roditeljima, braćom i sestrama u Valpovo iz Bosne, nije mu bilo lako. Starija braća i sestre brzo su se razbježali svatko svojim putem, a on najmlađi, tada pri kraju osnovne škole, ostao je s ocem raditi na zemlji. Dolazili su ipak, ponajviše tetka Ruža i stric Ilija pomagati u težim poslovima.

Nebrojeno puta tijekom djetinjstva kada mi nešto nije mogao priuštiti , tata mi je pričao kako je jedini (kada je došao u osnovnu školu u Valpovo) nosio gumene opanke-druge cipele nije imao. Bilo ga je jako sram. I svaki put kada bi mi to rekao rasplakala bih se kao kišna godina. Nadam se da tadašnja djeca nisu bila okrutna, kao današnja... I opet mi zasuzi oko, kada zamišljam kako svaki dan ide u školu obučen u seosku odjeću i opanke. Poželim kupiti sve cipele svijeta i  pokloniti ih tati, samo da se ne mora nikada više posramiti....
Ostao je tako skroman i danas. Cijeli njegov život čini mi se zapravo kao velika žrtva-rijetko bi si nešto priuštio da bismo mi djeca imali više, a najveću mu sreću  predstavljaju odlazak na pecanje i rješavanje križaljke. Trideset je godina išao biciklom na posao u susjedno nam Belišće, po najvećem suncu i hladnoj kiši... Zbog toga prezirem svu napirlitanu gospodu koja se šepiri ovom našom malom planetom ili ih možda žalim, jer u svemu oko sebe ne vide čovjeka. A osjećam i grižnju savjesti kada kupim nešto što mi uistinu nije potrebno, a što nam nemilosrdna okolina svakodnevno nameće.
Nadam se da će poživjeti još mnogo godina i da će na kraju svoga života biti zadovoljan svime što je teškom mukom postigao.

I zato danas, kada susrećem učenike različitih socijalnih (ne)mogućnosti, nastojim u njima prepoznati dječaka s gumenim opancima, koji na plećima nosi velik teret, prevelik za svoju dob.



4 komentara:

  1. Da, dete može vrlo dramatično da preživljava takve stvari, mogu to sasvim da razumem. Ali moramo da imamo na umu jednu vrlo važnu stvar - sramota je slagati, ukrasti, vređati drugog, činiti zlo, a ne biti siromašan. Ubeđena sam da oni koji su kao deca živeli skromno, kad odrastu postanu najbolji ljudi.
    Kad pomislim na svoje detinjstvo uvek mi je pred očima slika nas, dece, raščupane, prašnjave, sa rukama u blatu. Niko nije razmišljao da li su mu patike ove marke ili one, ili kakva mu je garderoba. Pa ipak, bili smo beskrajno srećni, naročito kad se posle celodnevne igre, umorni i prljavi vratimo kući na večeru...Bila bih najsrećnija na svetu da mogu to samo još jednom da osetim!

    OdgovoriIzbriši
  2. Potpuno se slažem, šteta je što su današnje vrijednosti preokrenute na nevjerojatan način...malo je onih koji djecu odgajaju kako treba. A siromašne uopće ne bi trebalo biti sram, ali ipak jest tako, zbog reakcija drugih na njih, a ne zbog samog siromaštva...voljela bih se vratiti u te prošle, skromnije, veselije dane...cijeli ovaj blog zapravo je moj vremenski stroj pa svakodnevno bježim u njega i prisjećam se...

    OdgovoriIzbriši
  3. :))) Divan post,dirljiv.Zaista se nad ovim treba zamisliti i dobro ispitati svoje svakodnevne potrebe,moral se totalno srozao i vrednosti se promenile.Slazem se da oni koji su oskudevali u detinjstvu budu mnogo bolji i spremniji u zivotu.Moj je cak otac bio najsrecniji bos,a i moja generacija je malo dokacila te bezbriznosti,kada je samo igra i ono sto nosis u sebi bitno.Ali kako covek raste tako je izgleda sve bitnije ono sto je na njemu,na zalost,tako te ljudi ocenjuju,svrstavaju u svoje interesne krugove,etiketiraju.Sve sto mogu uciniti je da krenem od sebe,vidim i ti si dosla do tog zakljucka :)))Necemo promeniti svet ali cemo promeniti nas svet :)))Pozdrav,izvini ako sam malo preterala,inspirisala si me :)))

    OdgovoriIzbriši
  4. Baš mi je drago Bojana što si svratila i drago mi je kad vidim da nas ima više koji slično razmišljamo...Još uvijek radim na sebi i znam da bih trebala biti još skromnija, koliko god je moguće, tek tako zapravo postanem svjesna cijele biti života, svrhe postojanja...usrećiti druge, dati drugome...

    OdgovoriIzbriši

Hvala na komentaru :)