Ja posijah lan...(žetva)

                         
Prvi dio priče.
Drugi dio priče.

 Od prvih plavih cvjetova, preko zelenih glavica do suhih tobolčića...

Nakon četiri mjeseca napokon sam dočekala svoje sjemenkice lana.

 Tobolci su potpuno suhi, smeđi i lako se ljuskaju i pucaju. 

U tobolčiću je bilo devet sjemenki lana (bude ih 8 do 10).

I tako je završila još jedna mala, povrtlarska avantura. Upoznala sam lan, biljku koju nemamo prilike tako često viđati u svojim vrtovima i na poljima. Biljku koja je u prošlosti u našim krajevima bila cijenjena, a čije sjemenke danas uglavnom uvozimo iz Indije. I ove moje su 'potomci' indijskog sjemenja, uzgojene u hrvatskom tlu. Kako god, krug je zatvoren. U prirodi je sve tako jednostavno.

Kako je jedna šljiva ''Valpovka'' skrenula pozornost na sebe...

Prvi dio priče.


Skoro tri mjeseca nakon sijanja lan je počeo žutjeti od tla prema vrhu.

Svako jutro pojave se nove plave latice koje do kraja dana otpadnu, a na mjestu nekadašnjeg cvijeta ostaju okruglasti, debeljuškasti spremnici u kojima je sjeme.

Pretpostavljam da će biljka potpuno požutjeti i osušiti se te ćemo nakon branja iz osušenih trbuščića vaditi zrele sjemenke, zanemarene kapljice zdravlja koje su naši stari vrlo dobro znali iskoristiti.

I dok sam potpuno zaokupljena lanom, pukne mi pod nogom i prsne na sve strane jedna zrela, bijela Valpovka.  Ubrzo se po dvorištu proširi miris na suncu ugrijane šljive. Pohrliše mnogobrojni kukci, ne bi li ukrali nešto od šećera ove slatke ljepotice.  Odmah me podsjeti na jesen, na kazane i burad, kom i mušice.

Ove će godine biti šljiva.
U rane jutarnje sate za hlada, kada možeš susresti vrijedne skupljače, iz mnogobrojnih se šljivika već čuje lupkanje šljiva u kantama, savijaju se leđa, žuljaju koljena, prebiru ljepljivi prsti po suhoj travi...

Još imamo nešto starog pekmeza, a već kreću pripreme za novi. Kao i za rakiju.
Još jednom se prepliću kraj i početak u vječnoj utrci bez pobjednika...

Treći dio priče.

''Ja posijah lan...''

 Prije mjesec i nešto dana posijala sam lan.
 Zašto?
 Iz znatiželje... Uostalom, nekada su na našim prostorima redovito sijali lan.

 S obzirom da lan dosta rabimo u kuhinji i stavljamo ga u gotovo sva jela, pitala sam se bi li ekološki uzgojeno sjeme  koje kupujemo u trgovini ( a koje je porijeklom iz Indije :(  )  proklijalo u mom vrtu... Naravno da neću početi proizvoditi lan u dvorištu, ali iz znatiželje sam, bez nekakvog posebnog reda razbacala sjemenke na nekoliko mjesta, ugazila ih u zemlju i poslije zaboravila na nj.

Pojavile su se najprije tanašne zelene biljčice sitnih listova. To je sigurno to, pomislila sam, i pustila neka rastu.
Nakon nekog vremena biljke su porasle u visinu i izdigle se iznad sitnog korova koji je nezadovoljan ostao čučati u njihovoj sjeni, koliko god se pokušavao izdignuti.

Jutros me dočekalo iznenađenje! Prvi plavkasti cvjetovi otvorili su svoje latice!

        

Cvijet je provirio i između listova Dejanove paulovnije, kojoj još nije našao mjesto za presađivanje i koja će ubrzo odrveniti usred povrtnjaka!

Pratit ćemo što će se dalje događati, kako će se biljka mijenjati, a nadam se da ću se sjetiti zabilježiti i ''žetvu'' :)

Već nekoliko dana pjevam onu našu staru: ''Ja posijah lan, baš na Ivandan...''  Još preostaje da posijem repu, a da Dejan veli mak!
 No to će biti neka druga priča...

Drugi dio priče.
Treći dio priče.

Kakvo uzbuđenje! Žetva.

Već tjedan dana po cijele noći i dane prolaze kroz ulicu mnogobrojni traktori i prikolice pune pšenice. Odlaze u silos (Đuro Salaj), a zatim se vraćaju s bučnim, praznim prikolicama istim putem...

 I odmah se sjetim kako smo kao djeca svi nestrpljivo očekivali taj dan kad će se ovršiti naša njiva. Tata bi danima ugovarao kada će doći kombajn, pratio hoće li padati kiša i dogovarao se s ostalim poljoprivrednicima u ćilimanki kako bi svi istovremeno ovršili...

Bilo je to veliko uzbuđenje-golema čudovišta polagano bi se kretala cestom, a onda skrenula na prašnjavi puteljak za ćilimanku. Tu je uvijek bilo problema, jer je kombajn zbog svoje veličine jedva mogao proći pokraj Jozine kuće. I nakon nešto natezanja, čudovište bi već polako krenulo put njive. Tata bi odmah upalio staroga Žuću (Ursusa) i krenuo istim putem...
 Mi smo trčali kroz bašču ne bi li još na trenutak kroz granje vidjeli zeleno ili crveno čudovište, kako koji put. Ono bi nespretno kidalo grane uspavanih stabala uz put, potpuno nespremnih za ovakvo buđenje. Kada bi se čudovište ''najelo'' pšenice, tata bi punih prikolica krenuo za silos. Zrnje se bezbrižno vozilo, ne sluteći za kakvu je plemenitost stvoreno. Doduše, znalo je nešto zrnja iscuriti putem ostavljajući svoju braću i sestre u neizvjesnoj pustolovini.
 Uglavnom su čekali u redu po cijelu noć...tada, kada je još bilo puno poljoprivrednika...sada ih je sve manje.

Kod kuće bismo svi nestrpljivo očekivali povratne vijesti: kakva je vlaga, koliko je metara, ima li primjesa...Katkad bi tata bio ponosan na urod, a ponekad bi godina ''podbacila'', kako to vele.

I danas je napokon došao taj dan pa odlučih ne propustiti događaj. Zbog obilnih kiša urod je nešto slabiji, već smo zaključili...

Žućo u Ćilimanki

Slama na putu

Raščerupana njiva :)

Vršidba

Zeleno čudovište- ponekad se zakašlje i zapraši čitavu ćilimanku...

tata Toma i ostali poljoprivrednici čekaju...

Urod

tata Toma

Silos u daljini promatra i očekuje dobru žetvu...

Zaista mi je žao što će naši seljaci, nakon višemjesečnog rada, zasigurno opet biti nezadovoljni cijenom koju će pšenica postići. Ne cijeni se dovoljno to naše slavonsko zlato...naš kruh. A kada budem rezala svoj, ponadat ću se da je tu i pokoje zrnce s tatine njive.