Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...

subota, 13. travnja 2013.

Djeca Šume

Children of the Forest  (Tomtebobarnen)  ~  Elsa Beskow







Istražujući po internetu naiđoh na prekrasne ilustracije švedske spisateljice za djecu i ilustratorice Else Beskow (1874.).

 Children of the Forest je knjiga o šumskoj obitelji koja živi u korjenu stabla, duboko u šumi. Priča prikazuje njihov idiličan život kroz četiri godišnja doba, njihove prijatelje životinje, zgode i nezgode.











Osim ove, Elsa Beskow ilustrirala je još mnogo svojih priča...žao mi je što i mi ne možemo uživati u njima na našem jeziku....ovdje možete vidjeti izbor njenih priča.
 http://www.amazon.com/Elsa-Maartman-Beskow/e/B0034OMAGQ



                     

petak, 12. travnja 2013.

Priče bake Cvite

Baka Cvita nije znala pričati bajke i priče koje danas bake pričaju djeci-ona nije znala tko je Crvenkapica niti Pepeljuga... pričala je priče iz Bosne, iz prošlosti, koje je sama doživjela ili koje je čula od drugih. Priče koje je meni ispričala su neobične i tajnovite...a zanimljivo mi je bilo i to što je ona uistinu vjerovala u sve to što je govorila...

Jedan čovjek iz njihovog sela išao je kolima po putu i u daljini ugledao čovjeka kako stoji. Upitao ga je treba li prijevoz i povezao ga. Čovjek je samo šutio. Ubrzo je ugledao i ženu. Također ju je povezao...Vozili su se, a žena i muškarac su cijelo  vrijeme šutjeli...Kada su došli do raskrižja, htio ih je upitati kamo idu, no kad se okrenuo nikoga nije bilo kraj njega. Bio je uvjeren da su to bili Isus i Marija.

Također mi je ispričala da negdje postoji grob u kojemu se često može čuti kako svećenik vodi misu kada se prisloni uho...

Pričala je i da su znali vidjeti neobične pojave dok su čuvali ovce, kako bi iznenada naišao vjetar u obliku vrtloga i da su to bile vile i vilenjaci koji su plesali po putu...

Najdraže od svega mi je to, što je ona sve to ozbiljno pripovijedala i vjerovala u ono što govori.

četvrtak, 11. travnja 2013.

Ples vila

Za sve koji vole vile i vilenjake...a znam da ih ima :)

♫

Come and play as the wild fairies play

In a magical circle, a fairy ring

You won't want to leave and forever you'll stay

Where the vision is bright as spring

Come and dance the wild fairy dance

Spin in a circle as fast as light

Once you begin you are caught in a trance

And the world can grow old in a single night

♫





ponedjeljak, 8. travnja 2013.

Ćilimanka

Rano ujutro dok još spavamo tata pali svoj stari žuti traktor i odlazi u Ćilimanku. Zvuk motora me uvijek probudi pa kroz prozor gledam, što li je ovaj put tata zakvačio za Žuću. Tako odmilja zove svoj stari Ursus, koji ga je rijetko kada iznevjerio...
 Tek što sam naučila voziti bicikl dobila sam i zaduženje- u vrijeme doručka potrpala bi mi mama u cekerčić nekoliko sendviča i bocu vode ili piva za tatu. I tako bih krenula poljskim putem, koji je hvala Bogu odmah uz Jozinu kuću. Put je bio prašnjav, i još uvijek je, mada su ga znali nasipati s kamenčićima. Znalo se tako prašiti za mnom, pogotovo kad bih se spuštala nizbrdo na povratku kući. Do naše njive trebalo je proći dvije lenije ili poprijeko preko Zlatinog šljivika-to mi je uvijek bio orijentir jer sam se bojala da ću se izgubiti među svim tim oranicama...a i u daljini sam tražila Žuću i tatu koji su poput fatamorgane lelujali na već vrelom zraku...Mahala bih mu i čekala da dođe do kraja njive. Tada bismo sjeli u travu i tata bi malo odmorio. Objašnjavao mi je koliko je posla napravio i što još mora, a ja sam sve razumjela. Uvijek je govorio da ga ja najbolje razumijem. Zatim bi opet zajahao svoga Žuću i nastavio s poslom, a ja bih na svome bicikliću i s praznim cekerom krenula kući. Gledala bih još za tatom...kako se udaljava...ponekad su iza njega slijetale rode i tražile crviće u zemlji.
 U to vrijeme Ćilimanka je bila naša hraniteljica, danas je nažalost tati veliki teret. Ipak, ne želi ju zapustiti...sada joj vraća ono što je ona nama davala...obrađuje  ju i dalje jer zemlja je naša majka, a kada majka ostari, naša je dužnost brinuti se o njoj. Žao mi je što sada više nemam toliko vremena, ali morala bih ga pronaći da još koji put prošetam...kao što  smo znale Ivančica i ja nedjeljom poslije ručka kroz našu bašču, do Karašice i njive.



Od kuće do Ćilimanke...

stari Žućo  :)

subota, 6. travnja 2013.

Stara trešnja

U našem je dvorištu uvijek bilo mnogo bilja, voćaka i cvijeća...Usred male baščice stajala je i stara trešnja. Bila je ogromna, visoka i uvijek rodna. Sada je više nema. Bila je toliko teška da je počela pucati i koliko god se tata trudio i pomagao joj, podmetao štapove, njena težina je ipak učinila svoje. Koliko smo se puta skrivali u njene grane, bježali u njeno okrilje, u hlad...Svako rano ljeto sladili smo se njenim plodovima. One najniže grane pobrali bismo vrlo brzo, dok bi se na nedostižnom vrhu crnili plodovi sve dok ih ptičice ne bi pobrale. Sjećam se i sada s punim vrećicama i punog želuca kako stojim ispod njenih grana. Bila sam tada premala da bih se mogla penjati, stoga sam čekala da mi tata ili brat dobace koju trešnju. Znala su doći i djeca iz ulice verati se i sladiti. Ispod trešnje bio je i grm maline također vrlo plodan. Ni njega sada nema. Vide se još samo na nekim slikama te dvije prijateljice, naše sladiteljice, Malina i Trešnja. Otišle su vrlo brzo jedna za drugom...Nevjerojatno je koliko sjećanja mogu ostaviti za sobom jedno stablo i jedan grm.
Strika Ilija drži moju sestru Ivančicu, 1996.  Trešnja i Malina stidljivo se pokazuju iza njih :)



teta Manda

Ponekad mi dođe da pišem o ljudima o kojima znam da nitko nikada neće pisati. I ne samo to,  mislim da ih se nitko neće više nikada ni sjetiti...

Manda Ilić starica je iz susjedstva koja nije dozvoljavala da joj kažemo baka Manda, već isključivo teta Manda pošto nije imala unučad i nije bila ''prava'' baka. Živjela je dvije kuće prije naše, sa sinom i snahom. Preminula je prije nekoliko godina...
Bila je jače građe, visoka i imala je kovrčavu, bijelu kosu, poput janjeta. Pozornost su mi uvijek zaokupljale njene zlatne karike na ušima. Imala je sestru, tetu Anicu, koja je dolazila biciklom u našu ulicu. Sjećam se jednog ljeta kako su zajedno u bašči pekle rakiju. Navikla sam da se rakijom bave djedovi i tate, a ne dvije žene. Bilo mi je neobično vidjeti ih u šarenim pregačama i sa šeširima na glavi, kako se vrzmaju oko stabarke i kazana...Dugo sam ih promatrala i odlučila nacrtati. Nažalost, danas ne znam gdje je taj crtež...Bilo mi je smiješno što nisu znale da ih promatram, a  kamoli crtam. 

Pošto nije imala unučad znala se sa mnom podružiti na klupici ispred kuće. Naučila me je i neke dječje pjesmice. Ponekad bih došla pod njen prozor do ulice, a ona je naslonjena na prozoru recitirala pjesmice. Nekih se još uvijek sjećam mada je to bilo prilično davno...

''Ide lija po stazi, drven valjak opazi, podiže ga kao prut i produži dalje put''.

'' Ćuti zeljo, ćuti, na me se ne ljuti, donio sam ti krasnu kobasicu masnu. Al ne bi ti ja začutit da mi deset dadeš, jer ja vidim što ti hoćeš, ti hoćeš da kradeš. Ne treba mi kobasica od lupeža dara, dužnost mi je čuvat kuću i svog gospodara.'' 

''Ja sam mala Ruža, mamina sam kći, u našemu mjestu poznaju me svi. Kad u školu pođem, vidim svašta tad, vidim kuće, crkve, na vrh brijega grad. Al je meni najdraža od svih kuća tih, ona mala kućica gdje si majko ti. Gdje je moja seka, do nje otac naš, a maloga bracu zibam sada baš.''

Sjećam se da je recitirala i neku dugačku pjesmu o mjesecima u godini, no nisam ju uspjela upamtiti...

Suze od hrena

Svake godine pred Uskrs tata vadi hren iz naše bašče.
 Zna se što tada slijedi: ribanje, prženje u rerni, a neizbježne su i suze. Hren bude toliko ljut da sestra i ja bježimo glavom bez obzira, dok tata plačući riba...Mama ga obično potjera na dvorište i vrati se svojim kolačima...Na dvorištu u kotlu kuha se šunka...




tata Toma, ožujak 2013.


Susjedstvo nekad i sad...

Devedesetih godina naša je mala ulica bila kao velika obitelj...svakog drugog vikenda roditelji bi se sastajali i kartali u jednoj kući, a mi djeca odlazili bismo u drugu koja ostane prazna i također se zabavljali, pekli palačinke i kartali...
Bili su tu čika Milan i teta Anica, čika Dragoš i teta Verica, Jozo, Biserka i Stevo, mama i tata. Zajedno su se gledale utakmice i slavili rođendani, oproštajne zabave...a za Josipovo bi kod susjeda Joze, koji stanuje sam i nema obitelj, ali mi ga smatramo članom naše, zavladalo opće veselje do kasno u noć. Sestra i ja smo znale kroz prozor iz kreveta gledati kako razbijaju čaše na dvorištu i pjevaju...sutradan ujutro Jozo bi metlicom skupljao staklene krhotine i tako svake godine...
Danas ti isti susjedi jedva pozdrave jedni druge na ulici...to je učinilo vrijeme, materijalizam, utrka s vremenom, posao, nezadovoljstvo, zavist...Kada se prisjećam toga vremena, čini mi se kao da pričam priču, kao da se to zapravo nije događalo i da je sve bio san.

Žene su išle jedna drugoj na kavu, čak si i pomagale međusobno u vrtu, a čim bi netko od susjeda imao kakav veliki posao svi bi pohitali u pomoć...sada se ne poznaju...još povremeno navrati teta Bisa k mami na ''bojanje'' kose...

Subotom poslijepodne puštao je naš prvi susjed Jozo glasnu glazbu na radiju te smo redovito igrali šah na dvorištu i ubijali vrijeme...sada ulicom vlada muk. Jozo još uvijek sjedi na svojim stepenicama na ulazu u kuću i promatra prolaznike koji idu na groblje.

Susjed Jozo još je jedina poveznica sa starim vremenom...svako jutro, a ponekad i večer, dolazi kod mojih roditelja na kavu i pogledati Vijesti, a bez njega se ne obavlja nijedan veći posao na dvorištu...mada star i bolestan i za njega se nađe neka prikladna uloga i zaduženje...Na neki način on nam je kao djed kojega nismo upoznali, s nama slavi blagdane, rođendane, vjenčanja...još i dan danas ga šišam...

Što se dogodilo s ljudima?


2008. Ivančica i Jozo nazdravljaju za imendan

''dizanje kukuruza'' Jozo i tetka Ruža, 2008.


susjed Jozo i ja  2010.


srijeda, 3. travnja 2013.

Djevojčica s cvijetom

Ima li ljepšeg buđenja od onog kada ti na vrata pozvoni djevojčica s cvijetom i toplim riječima. Još neumivena trčim na vrata i otvaram joj, a ona ulazi s pregršt priča i neobičnim likovima. Sanjam li još, jesam li se uopće probudila? Da nije poštara  koji je na žutom bicikliću u svom smiješnom odijelu dojurio pred moja vrata i zatražio potpis, bila bih još uvijek u nedoumici.

rad Katarine Kljajić



I već žurno listam knjigu, hvatam riječi, tražim ilustracije pa mi za oko zapnu jagode sa šlagom u travi. Oh, kako bi bilo divno da ih tako pripremljene beremo u maminoj bašči!

ilustracija Georgine Hargreaves

 I sada potpuno razbuđena čitam pismo, ali još neumivena, jer tko ima vremena za te zemaljske stvari dok knjiga čeka!  Čitam riječi i postaje jasno da me osoba koja me nikada u životu nije vidjela može bolje upoznati od nekih prijatelja ili poznanika. Vjerujem da to mogu ljudi koji su po nečemu slični, koji se po tome međusobno prepoznaju i nađu. No, no, ne zavirujte puno, sadržaj pisma je ipak privatna stvar stoga se ne ljutite molim što sam ga ovako prikrila !


Nakon tjedan dana naporna putovanja, djevojčica je sretno stigla iz Srbije u Hrvatsku. Tko zna što li je sve na putu doživjela, ali cvijet je uspjela sačuvati. Možda je i to materijal za jednu dobru priču.
 Hvala ti Katarina na ovom prekrasnom poklonu, ne sjećam se kad sam zadnji put dobila nešto što mi se tako sviđalo, možda čak nikada!  P.S. Čini mi se da je ova djevojčica tvoja seka ili se varam?




četvrtak, 28. ožujka 2013.