Ćilimanka, Valpovo

Ćilimanka je poljoprivredno zemljište između Valpova i Belišća: (google map)

Vlasnici su do sada uglavnom bili mali poljoprivrednici koji su sijali ječam, pšenicu, kukuruz, suncokret, repicu, a u posljednje vrijeme neke njive pretvaraju u voćnjake. Zemljoradnici u teškim vremenima tragaju za nekim novim rješenjima i pokušavaju nešto drugačije: netko zasadi luk, netko njivu kupusa, a netko lješnjake...Zemlja se i dalje obrađuje. Tako će i nadalje biti.

Pogled preko njiva na Belišće...

Put (lenija) između njiva

Na raskršću...

Voćnjaci u daljini...

 Redaju se tako zelene nijanse biljaka i smeđa prazna zemlja, koja tek čeka i priprema se. Uvijek misleći na plodored i pazeći na izmjenu kultura, ratari svake godine pomalo promijene redoslijed boja na ovom platnu.

     Tata Toma i Žućo- drljanje njive, priprema za sjetvu kukuruza...ječam i pšenica već napreduju...

Odmor..

 I dok se okreneš već će u lipnju zelenjeti kukuruz.
*Prije dvadesetak godina, kad smo bili osnovnoškolci, išli smo s roditeljima svako kasno proljeće kopati kukuruze. Bilo je to posebno iskustvo, sada mogu reći. Na samom početku čini ti se da idemo na piknik: na biciklima dojure teta, tetak i sestrična, a onda i mi zajašimo svoje, pa s cekerčićima punim hrane i pića idemo lenijom do njive. Eh, onda treba uzeti motiku u ruke i sjeći travu između kukuruza ili prorijediti ako ih je nekoliko preblizu. Misliš kako je to vrlo jednostavno i ne možeš pogriješiti, ali odrasli nikad zadovoljni pa uvijek prigovaraju. '' Kako to držiš motiku, gle, zasjekla si kukuruz'', tata već povisuje ton...i tako piknik završava i shvatiš kako je daleko kraj reda, a onda opet ispočetka. Mama je ta koja uvijek uskače pa dok tata ne gleda odsječe koju travku i iz mog reda. Ne želiš zaostati za drugima, žuriš, jer ubrzo se razdvojimo i više ne čuješ razgovore, ostaješ sam. Nakon par redova malo odmorimo. Sjednemo na dekicu i nešto pojedemo. Odmor uvijek kratko traje jer sunce prži i bliži se podne-treba požuriti. Njiva je ogromna i ne stignemo sve u jednom danu. Sutra ćemo nastaviti. I ujutro sav radostan misliš kako opet idemo na piknik; zaboraviš na tešku motiku i dugačke redove, zavaraju te cekerčići i sendviči, ali ubrzo dođeš k sebi. Tako je svake godine. Ipak,  uvijek smo se radovali odlasku na njivu: tamo se i šalilo, razgovaralo, ogovaralo, družilo, dovikivalo sa susjednim kopačima, utrkivalo...

Ilustracija za post ''Ćilimanka''

Ćilimanka

Rano ujutro dok još spavamo tata pali svoj stari žuti traktor i odlazi u Ćilimanku. Zvuk motora me uvijek probudi pa kroz prozor gledam, što li je ovaj put tata zakvačio za Žuću. Tako odmilja zove svoj stari Ursus, koji ga je rijetko kada iznevjerio...
 Tek što sam naučila voziti bicikl dobila sam i zaduženje- u vrijeme doručka potrpala bi mi mama u cekerčić nekoliko sendviča i bocu vode ili piva za tatu. I tako bih krenula poljskim putem, koji je hvala Bogu odmah uz Jozinu kuću. Put je bio prašnjav, i još uvijek je, mada su ga znali nasipati s kamenčićima. Znalo se tako prašiti za mnom, pogotovo kad bih se spuštala nizbrdo na povratku kući. Do naše njive trebalo je proći dvije lenije ili poprijeko preko Zlatinog šljivika-to mi je uvijek bio orijentir jer sam se bojala da ću se izgubiti među svim tim oranicama...a i u daljini sam tražila Žuću i tatu koji su poput fatamorgane lelujali na već vrelom zraku...Mahala bih mu i čekala da dođe do kraja njive. Tada bismo sjeli u travu i tata bi malo odmorio. Objašnjavao mi je koliko je posla napravio i što još mora, a ja sam sve razumjela. Uvijek je govorio da ga ja najbolje razumijem. Zatim bi opet zajahao svoga Žuću i nastavio s poslom, a ja bih na svome bicikliću i s praznim cekerom krenula kući. Gledala bih još za tatom...kako se udaljava...ponekad su iza njega slijetale rode i tražile crviće u zemlji.
 U to vrijeme Ćilimanka je bila naša hraniteljica, danas je nažalost tati veliki teret. Ipak, ne želi ju zapustiti...sada joj vraća ono što je ona nama davala...obrađuje  ju i dalje jer zemlja je naša majka, a kada majka ostari, naša je dužnost brinuti se o njoj. Žao mi je što sada više nemam toliko vremena, ali morala bih ga pronaći da još koji put prošetam...kao što  smo znale Ivančica i ja nedjeljom poslije ručka kroz našu bašču, do Karašice i njive.

Od kuće do Ćilimanke...

stari Žućo  :)