Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...

petak, 12. travnja 2013.

Priče bake Cvite

Baka Cvita nije znala pričati bajke i priče koje danas bake pričaju djeci-ona nije znala tko je Crvenkapica niti Pepeljuga... pričala je priče iz Bosne, iz prošlosti, koje je sama doživjela ili koje je čula od drugih. Priče koje je meni ispričala su neobične i tajnovite...a zanimljivo mi je bilo i to što je ona uistinu vjerovala u sve to što je govorila...

Jedan čovjek iz njihovog sela išao je kolima po putu i u daljini ugledao čovjeka kako stoji. Upitao ga je treba li prijevoz i povezao ga. Čovjek je samo šutio. Ubrzo je ugledao i ženu. Također ju je povezao...Vozili su se, a žena i muškarac su cijelo  vrijeme šutjeli...Kada su došli do raskrižja, htio ih je upitati kamo idu, no kad se okrenuo nikoga nije bilo kraj njega. Bio je uvjeren da su to bili Isus i Marija.

Također mi je ispričala da negdje postoji grob u kojemu se često može čuti kako svećenik vodi misu kada se prisloni uho...

Pričala je i da su znali vidjeti neobične pojave dok su čuvali ovce, kako bi iznenada naišao vjetar u obliku vrtloga i da su to bile vile i vilenjaci koji su plesali po putu...

Najdraže od svega mi je to, što je ona sve to ozbiljno pripovijedala i vjerovala u ono što govori.

4 komentara:

  1. Neverovatno uzbudljivo...Eto, opet si me podsetila na nešto moje... Moja nana i ja ležimo u slamaricama, pokrivene čergama ukrašenim crvenim šarama, na metalnom ramu od kreveta naslikani labudovi. Mrak je, mesečina, mali prozori na vrhu, koje ona zove lufteri, su otvoreni, da bi mačak kad se vrati iz svoje noćne skitnje, mogao da uđe. Ležimo i šapućemo u njenoj maloj zelenoj kući. Ona priča o svojoj sestri, o mužu i njgovoj porodici, a ja je zaustavljam, zapitkujem. Svi su oni još tada, dok sam bila dete, odavno pod zemljom. Tuberkuloza. Nikoga od njih nisam upoznala. Moja nana je jedina u kući preživela, a meni sve to deluje tako neobično, čudnije od bilo koje bajke koju sam pročitala...
    Slušam ovu dole pesmicu o vilama, predivna je...Potpuno mi se uklopila u celu ovu priču...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Prekrasno mi je to što pamtimo detalje poput labudova na metalnom ramu...baka i ja smo spavale u istoj sobi sve do njene smrti ( a do moje 12.godine) i vrlo slično smo provodile večeri....zajedno smo molile ispod perine, ... njoj je uvijek furilo sa svih strana, a meni vruće...pa podižem nogama perinu, hladim se, a ona se ljuti pa prijeti da ću sutra spavati u svom krevetu, no na kraju opet završim pod njenom perinom....a bila sam dosta živih nogu i po noći bih ju često izudarala po rebrima, jadna uvijek se žalila na to...napisat ću priču i o tome!
      Pjesma je predivna, čudim se da prije nisam naletjela na nju...

      Izbriši
  2. Divno sećanje...Velika je sreća danas ko ima takva sećanja iz detinjstva.Ma kako mistične priče tih starih ljudi bile,ipak su maksimalno pozitivne i pune vere i ljubavi

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Slažem se Sandra, ništa više nije kao prije...osjećam da smo jako puno izgubili odlaskom naših starih...a kad vidim kako mnogi stari ljudi danas bivaju marginalizirani, da ne kažem zapostavljeni...a trebali bismo ih čuvati i bilježiti svaku njihovu riječ, jer čak se i riječi mijenjaju....ponekad se sjetim nekih riječi koje je baka rabila, a koje danas gotovo da se ni ne koriste...

      Izbriši

Hvala na komentaru :)