Ćilimanka

Rano ujutro dok još spavamo tata pali svoj stari žuti traktor i odlazi u Ćilimanku. Zvuk motora me uvijek probudi pa kroz prozor gledam, što li je ovaj put tata zakvačio za Žuću. Tako odmilja zove svoj stari Ursus, koji ga je rijetko kada iznevjerio...
 Tek što sam naučila voziti bicikl dobila sam i zaduženje- u vrijeme doručka potrpala bi mi mama u cekerčić nekoliko sendviča i bocu vode ili piva za tatu. I tako bih krenula poljskim putem, koji je hvala Bogu odmah uz Jozinu kuću. Put je bio prašnjav, i još uvijek je, mada su ga znali nasipati s kamenčićima. Znalo se tako prašiti za mnom, pogotovo kad bih se spuštala nizbrdo na povratku kući. Do naše njive trebalo je proći dvije lenije ili poprijeko preko Zlatinog šljivika-to mi je uvijek bio orijentir jer sam se bojala da ću se izgubiti među svim tim oranicama...a i u daljini sam tražila Žuću i tatu koji su poput fatamorgane lelujali na već vrelom zraku...Mahala bih mu i čekala da dođe do kraja njive. Tada bismo sjeli u travu i tata bi malo odmorio. Objašnjavao mi je koliko je posla napravio i što još mora, a ja sam sve razumjela. Uvijek je govorio da ga ja najbolje razumijem. Zatim bi opet zajahao svoga Žuću i nastavio s poslom, a ja bih na svome bicikliću i s praznim cekerom krenula kući. Gledala bih još za tatom...kako se udaljava...ponekad su iza njega slijetale rode i tražile crviće u zemlji.
 U to vrijeme Ćilimanka je bila naša hraniteljica, danas je nažalost tati veliki teret. Ipak, ne želi ju zapustiti...sada joj vraća ono što je ona nama davala...obrađuje  ju i dalje jer zemlja je naša majka, a kada majka ostari, naša je dužnost brinuti se o njoj. Žao mi je što sada više nemam toliko vremena, ali morala bih ga pronaći da još koji put prošetam...kao što  smo znale Ivančica i ja nedjeljom poslije ručka kroz našu bašču, do Karašice i njive.

Od kuće do Ćilimanke...

stari Žućo  :)

Stara trešnja

U našem je dvorištu uvijek bilo mnogo bilja, voćaka i cvijeća...Usred male baščice stajala je i stara trešnja. Bila je ogromna, visoka i uvijek rodna. Sada je više nema. Bila je toliko teška da je počela pucati i koliko god se tata trudio i pomagao joj, podmetao štapove, njena težina je ipak učinila svoje. Koliko smo se puta skrivali u njene grane, bježali u njeno okrilje, u hlad...Svako rano ljeto sladili smo se njenim plodovima. One najniže grane pobrali bismo vrlo brzo, dok bi se na nedostižnom vrhu crnili plodovi sve dok ih ptičice ne bi pobrale. Sjećam se i sada s punim vrećicama i punog želuca kako stojim ispod njenih grana. Bila sam tada premala da bih se mogla penjati, stoga sam čekala da mi tata ili brat dobace koju trešnju. Znala su doći i djeca iz ulice verati se i sladiti. Ispod trešnje bio je i grm maline također vrlo plodan. Ni njega sada nema. Vide se još samo na nekim slikama te dvije prijateljice, naše sladiteljice, Malina i Trešnja. Otišle su vrlo brzo jedna za drugom...Nevjerojatno je koliko sjećanja mogu ostaviti za sobom jedno stablo i jedan grm.

Strika Ilija drži moju sestru Ivančicu, 1996.  Trešnja i Malina stidljivo se pokazuju iza njih :)

teta Manda

Ponekad mi dođe da pišem o ljudima o kojima znam da nitko nikada neće pisati. I ne samo to,  mislim da ih se nitko neće više nikada ni sjetiti...

Manda Ilić starica je iz susjedstva koja nije dozvoljavala da joj kažemo baka Manda, već isključivo teta Manda pošto nije imala unučad i nije bila ''prava'' baka. Živjela je dvije kuće prije naše, sa sinom i snahom. Preminula je prije nekoliko godina...
Bila je jače građe, visoka i imala je kovrčavu, bijelu kosu, poput janjeta. Pozornost su mi uvijek zaokupljale njene zlatne karike na ušima. Imala je sestru, tetu Anicu, koja je dolazila biciklom u našu ulicu. Sjećam se jednog ljeta kako su zajedno u bašči pekle rakiju. Navikla sam da se rakijom bave djedovi i tate, a ne dvije žene. Bilo mi je neobično vidjeti ih u šarenim pregačama i sa šeširima na glavi, kako se vrzmaju oko stabarke i kazana...Dugo sam ih promatrala i odlučila nacrtati. Nažalost, danas ne znam gdje je taj crtež...Bilo mi je smiješno što nisu znale da ih promatram, a  kamoli crtam. 

Pošto nije imala unučad znala se sa mnom podružiti na klupici ispred kuće. Naučila me je i neke dječje pjesmice. Ponekad bih došla pod njen prozor do ulice, a ona je naslonjena na prozoru recitirala pjesmice. Nekih se još uvijek sjećam mada je to bilo prilično davno...

''Ide lija po stazi, drven valjak opazi, podiže ga kao prut i produži dalje put''.

'' Ćuti zeljo, ćuti, na me se ne ljuti, donio sam ti krasnu kobasicu masnu. Al ne bi ti ja začutit da mi deset dadeš, jer ja vidim što ti hoćeš, ti hoćeš da kradeš. Ne treba mi kobasica od lupeža dara, dužnost mi je čuvat kuću i svog gospodara.'' 

''Ja sam mala Ruža, mamina sam kći, u našemu mjestu poznaju me svi. Kad u školu pođem, vidim svašta tad, vidim kuće, crkve, na vrh brijega grad. Al je meni najdraža od svih kuća tih, ona mala kućica gdje si majko ti. Gdje je moja seka, do nje otac naš, a maloga bracu zibam sada baš.''

Sjećam se da je recitirala i neku dugačku pjesmu o mjesecima u godini, no nisam ju uspjela upamtiti...

Suze od hrena

Svake godine pred Uskrs tata vadi hren iz naše bašče.

 Zna se što tada slijedi: ribanje, prženje u rerni, a neizbježne su i suze. Hren bude toliko ljut da sestra i ja bježimo glavom bez obzira, dok tata plačući riba...Mama ga obično potjera na dvorište i vrati se svojim kolačima...Na dvorištu u kotlu kuha se šunka...

tata Toma, ožujak 2013.

Susjedstvo nekad i sad...

Devedesetih godina naša je mala ulica bila kao velika obitelj...svakog drugog vikenda roditelji bi se sastajali i kartali u jednoj kući, a mi djeca odlazili bismo u drugu koja ostane prazna i također se zabavljali, pekli palačinke i kartali...
Bili su tu čika Milan i teta Anica, čika Dragoš i teta Verica, Jozo, Biserka i Stevo, mama i tata. Zajedno su se gledale utakmice i slavili rođendani, oproštajne zabave...a za Josipovo bi kod susjeda Joze, koji stanuje sam i nema obitelj, ali mi ga smatramo članom naše, zavladalo opće veselje do kasno u noć. Sestra i ja smo znale kroz prozor iz kreveta gledati kako razbijaju čaše na dvorištu i pjevaju...sutradan ujutro Jozo bi metlicom skupljao staklene krhotine i tako svake godine...
Danas ti isti susjedi jedva pozdrave jedni druge na ulici...to je učinilo vrijeme, materijalizam, utrka s vremenom, posao, nezadovoljstvo, zavist...Kada se prisjećam toga vremena, čini mi se kao da pričam priču, kao da se to zapravo nije događalo i da je sve bio san.

Žene su išle jedna drugoj na kavu, čak si i pomagale međusobno u vrtu, a čim bi netko od susjeda imao kakav veliki posao svi bi pohitali u pomoć...sada se ne poznaju...još povremeno navrati teta Bisa k mami na ''bojanje'' kose...

Subotom poslijepodne puštao je naš prvi susjed Jozo glasnu glazbu na radiju te smo redovito igrali šah na dvorištu i ubijali vrijeme...sada ulicom vlada muk. Jozo još uvijek sjedi na svojim stepenicama na ulazu u kuću i promatra prolaznike koji idu na groblje.

Susjed Jozo još je jedina poveznica sa starim vremenom...svako jutro, a ponekad i večer, dolazi kod mojih roditelja na kavu i pogledati Vijesti, a bez njega se ne obavlja nijedan veći posao na dvorištu...mada star i bolestan i za njega se nađe neka prikladna uloga i zaduženje...Na neki način on nam je kao djed kojega nismo upoznali, s nama slavi blagdane, rođendane, vjenčanja...još i dan danas ga šišam...

Što se dogodilo s ljudima?

2008. Ivančica i Jozo nazdravljaju za imendan

''dizanje kukuruza'' Jozo i tetka Ruža, 2008.

susjed Jozo i ja  2010.

Djevojčica s cvijetom

Ima li ljepšeg buđenja od onog kada ti na vrata pozvoni djevojčica s cvijetom i toplim riječima. Još neumivena trčim na vrata i otvaram joj, a ona ulazi s pregršt priča i neobičnim likovima. Sanjam li još, jesam li se uopće probudila? Da nije poštara  koji je na žutom bicikliću u svom smiješnom odijelu dojurio pred moja vrata i zatražio potpis, bila bih još uvijek u nedoumici.

rad Katarine Kljajić

I već žurno listam knjigu, hvatam riječi, tražim ilustracije pa mi za oko zapnu jagode sa šlagom u travi. Oh, kako bi bilo divno da ih tako pripremljene beremo u maminoj bašči!

ilustracija Georgine Hargreaves

 I sada potpuno razbuđena čitam pismo, ali još neumivena, jer tko ima vremena za te zemaljske stvari dok knjiga čeka!  Čitam riječi i postaje jasno da me osoba koja me nikada u životu nije vidjela može bolje upoznati od nekih prijatelja ili poznanika. Vjerujem da to mogu ljudi koji su po nečemu slični, koji se po tome međusobno prepoznaju i nađu. No, no, ne zavirujte puno, sadržaj pisma je ipak privatna stvar stoga se ne ljutite molim što sam ga ovako prikrila !

Nakon tjedan dana naporna putovanja, djevojčica je sretno stigla iz Srbije u Hrvatsku. Tko zna što li je sve na putu doživjela, ali cvijet je uspjela sačuvati. Možda je i to materijal za jednu dobru priču.
 Hvala ti Katarina na ovom prekrasnom poklonu, ne sjećam se kad sam zadnji put dobila nešto što mi se tako sviđalo, možda čak nikada!  P.S. Čini mi se da je ova djevojčica tvoja seka ili se varam?

Rupert and the Frog song

Bez puno priče-jednostavno poslušajte, ova pjesma i video me uvijek raznježe...

Kad na vrbi rode jaja...

                     

Svake godine pokušavam Uskrs učiniti malo drugačijim, a to se odnosi i na bojanje i ukrašavanje pisanica. Ove godine odlučila sam grbavu vrbinu granu uresiti jednostavno ukrašenim, ispuhanim jajima. Premazala sam ih tekućim ljepilom, a zatim omotala tankim užetom. Na isti način može se omotati vunom u boji ili koncem, no htjela sam ipak prirodniji izgled, bez boja. Prednost ovakvog načina ukrašavanja jest minimalni trošak materijala, jednostavnost, brzina (par minuta)...

Alisa u Zemlji Čudesa

Postoji li neka pjesma, crtani film ili film koji vam se tijekom djetinjstva toliko urezao u pamćenje da ste desetak godina kasnije još pod dojmom tražili neke detalje, slike ili snimke?


Tako je na mene utjecala Alisa- ali ne bilo koja, već Alisa u Zemlji Čudesa iz 1988. g., (Burbank film, Australija). Još se sjećam tog ljetnog nedjeljnog popodneva prije desetak ili petnaest godina, kada smo mlađa sestra, tata i ja gledali taj crtani film na nekom bosanskom tv kanalu. Pjesma mi se toliko urezala u sjećanje da sam ju još tjednima poslije pjevušila, a prije nekoliko godina sam pronašla i snimke na youtube-u.
Ima nešto u tim likovima i crtežima, zvukovima, što mi se posebno svidjelo tako da je ta verzija zauzela prvo mjesto na ljestvici svih ostalih Alisa...Ne moram ni reći koliko puta sam i sama poželjela upasti u neku rupu i s bijelim zecom otići u prekrasni vrt...

Alice, its a wonder you know who you are.
'Cause you've been traveling far.
You're off to that upper land, Oh Alice.
You just don't believe what you see.
But in your world you'll be free.
To dream the dreams you want to.
To dream the dreams you need to.
To dream the dreams you long for.
Oh, Alice.

Preuzeto s youtuba

Alice in Wonderland, 1988. Burbank Film





Alisa me podsjetila na još jedno vrijedno djelo Burbank Filma, koji očito ima ono ''nešto'' što mi se posebno sviđa...ovo je verzija Petra Pana  koju sam gledala više puta tijekom djetinjstva i koja mi je također vrlo draga...

Peter Pan, Burbank films Australia 1988. 

Dječak s gumenim opancima

Kada je Toma došao sa svojim roditeljima, braćom i sestrama u Valpovo iz Bosne, nije mu bilo lako. Starija braća i sestre brzo su se razbježali svatko svojim putem, a on najmlađi, tada pri kraju osnovne škole, ostao je s ocem raditi na zemlji. Dolazili su ipak, ponajviše tetka Ruža i stric Ilija pomagati u težim poslovima.

Nebrojeno puta tijekom djetinjstva kada mi nešto nije mogao priuštiti , tata mi je pričao kako je jedini (kada je došao u osnovnu školu u Valpovo) nosio gumene opanke-druge cipele nije imao. Bilo ga je jako sram. I svaki put kada bi mi to rekao rasplakala bih se kao kišna godina. Nadam se da tadašnja djeca nisu bila okrutna, kao današnja... I opet mi zasuzi oko, kada zamišljam kako svaki dan ide u školu obučen u seosku odjeću i opanke. Poželim kupiti sve cipele svijeta i  pokloniti ih tati, samo da se ne mora nikada više posramiti....
Ostao je tako skroman i danas. Cijeli njegov život čini mi se zapravo kao velika žrtva-rijetko bi si nešto priuštio da bismo mi djeca imali više, a najveću mu sreću  predstavljaju odlazak na pecanje i rješavanje križaljke. Trideset je godina išao biciklom na posao u susjedno nam Belišće, po najvećem suncu i hladnoj kiši... Zbog toga prezirem svu napirlitanu gospodu koja se šepiri ovom našom malom planetom ili ih možda žalim, jer u svemu oko sebe ne vide čovjeka. A osjećam i grižnju savjesti kada kupim nešto što mi uistinu nije potrebno, a što nam nemilosrdna okolina svakodnevno nameće.
Nadam se da će poživjeti još mnogo godina i da će na kraju svoga života biti zadovoljan svime što je teškom mukom postigao.

I zato danas, kada susrećem učenike različitih socijalnih (ne)mogućnosti, nastojim u njima prepoznati dječaka s gumenim opancima, koji na plećima nosi velik teret, prevelik za svoju dob.