Pjesnici su čuđenje u svijetu

Koliko često čitate pjesme?
Čini mi se ponekad da je ta aktivnost ostala zarobljena u nekim davnim vremenima...nekada su se stihovi čitali na klupi u hladu nekog mirisnog stabla...ili u kasne sate pod svjetlom stare lampe.

Danas svi čitaju romane, a čita li itko pjesme?

Pjesma može na predivan način u nekoliko riječi dotaknuti biće, otkriti istinu...može rasplakati, nasmijati u par redaka, u trenu...može li to ijedan roman...

Povremeno ću objaviti neke meni zanimljive i drage pjesme.

Nikola Šop

Isus čita novine

Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,

donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,

ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge,

tvoj sveti lik nad novine nagnut.

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,

gledajuć mračenje na tvome licu čistom.

Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.

Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.

Čime ću moći da te tješim u tom času,

stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.

I da li bih imao dosta snage u svom glasu,

kada bih pred tobom branio ovaj svijet.

Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.

Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.

O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,

nek se i dalje vrti naša zemlja mala.

Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.

I pustio da ostaneš sam u svome bolu.

Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri

mirisni, blagi kruh na stolu.

Pisanice-salvetna tehnika

Sretan Uskrs!

Potrebno: bjelanjak

salvete,

kist,

škare,

jaja

 Za to vrijeme ispekao se i moj kruh punjen sirom...

Proljetni zastor

Sretan vam prvi dan proljeća!

 Potrebno: kolaž papir,
                 traka u boji,
                  škare,
                 klamerica,
                ljepljiva traka

Zvučni zid

I ratne godine ostavljaju svoja sjećanja...nekima tužna, a nekima jednostavno-sjećanja.

S pet godina dovoljno ste stari da razumijete i da se sjećate...međutim ipak sve nekako doživljavate kao igru.
Brat i ja skupljali smo šrapnele po dvorištu, a nekoliko ih je doletjelo i na naš kućni prag te spalilo stari, gumeni otirač...Sjećam se kako brat odlazi u kokošinjac po jaja kad se baš oglasila opasnost. Mama i ja stajale smo na pragu, brat je dotrčao, a onda smo svi legli na pod. Nije mi to baš bilo jasno, zašto moramo ležati i od koga se skrivamo pa nitko nas ne vidi u kući? Navečer smo pokrivali prozore gustim tkaninama da se ne vidi svjetlo.
Bilo je uzbudljivo gurati se u jednom velikom krevetu u malenom podrumu s mamom, tatom, bakom i bratom...a još zanimljivije je bilo kada se cijela ulica zgurala u Jozin podrum jer je on bio najveći.

                                                                            *
Meni je to bilo zabavno, poput igre...odrasli pričaju neke zanimljive priče, pratimo vijesti, slušamo radio, brat sluša školski program i piše zadaću, a kad začuješ zvuk sirene svi pognuti trčimo u najbliže sklonište.
Od koga se skrivamo? Zašto se tako šuljamo, pa nema nikoga u našem dvorištu, kako nas oni vide, odakle? I tko su uopće 'oni'?
''Danas je avion probio zvučni zid.'' objavio je netko u podrumu. Ma kakav sad zvučni zid, što je to. Nije mi baš bilo jasno, ali činilo se kao da je to nešto jako važno i opasno.
 ''To ti jako pukne i moraš pokriti uši, opasno je!'' objašnjava moj brat, tek tri godine stariji od mene, kao kakav stručnjak. Zamišljala sam kako se avion velikom brzinom zabija u nekakav zid od cigle, ali zašto bi to netko učinio?
                                                                         *  *
Ubrzo je bilo vrijeme za polazak. Tata ostaje, a mi odlazimo u Zagreb kod mamine sestrične...a gdje je bila baka? Ne mogu se sjetiti kamo smo ju smjestili.
 U Zagrebu je bila gužva: u stanu kod tete Ksenije i čika Dražena bila je ujna, bratići Dario i Josip, mama, brat i ja, mamina sestrična Anica iz Belišća, njene dvije kćerke, dok je teta Ksenija tada imala troje djece.
Mi djeca brzo smo  se snašli, sprijateljili i igrali, neki su se preselili dalje pa je bilo više mjesta. Tata je došao jednom prilikom, pred Božić, s punom kutijom slatkiša i hrane. Imao je bradu, pomalo žućkastu od duhana...tata inače nikada nema bradu. Tetak Dražen je vozio kamion i donio nam je svima poklone, dobila sam barbiku. Ubrzo je mami prekipjelo jer smo na kraju i u Zagrebu bježali u podrum zgrade pa smo se odlučili vratiti svojoj kući i svome podrumu...čak se sjećam tog dana kada smo došli, bili smo u našoj ''baščici'', mama je pregledavala ruže kad je došao tata na biciklu iznenađen što smo mi već u Valpovu...

                                                                     * * *
Tata je u  odori izgledao kao pravi pravcati vojnik. Donosio nam je kekse i čokoladno mlijeko na slamčicu. Gledali smo kako čisti pušku...Jedan je dan radio u tvornici u Belišću, a drugi dan išao na stražu. Zapravo se uopće ne sjećam tog vremena kada ga nije bilo, samo njegovih dolazaka...
Tek nakon puno godina čuli smo neke tatine priče s terena, vidjeli neke slike...

                                                                  * * * *
Kada si dijete manje se bojiš.
 Kada si mali, ne znaš posljedice, ne slutiš što te čeka. Ne poznaješ ljudsku zloću sve dok ju ne doživiš.  Djeca se boje jače, ako se boje odrasli koji su pored njih.

Najsjajnija na nebu-zvijezda Danica

                                     Trenutak kada sam prvi put ugledala učiteljicu Danicu.
                                      Moj prvi dan škole (držim mapu, mama je iza mene)

Svi se hvatamo za ruke i krećemo u zajedničku avanturu...

Kada biste nekoga zamolili da poreda osobe iz svoga života prema važnosti, vrlo vjerojatno bi se pri vrhu našla i poneka učiteljica...

Moja je učiteljica zaista bila posebna, učiteljica cijelim svojim bićem i pojavom. Naizgled krhka, ali vrlo stroga i iznad svega pravedna. Njeno ime uvijek me asociralo na zvijezdu Danicu koja u rano jutro sjaji najjačim sjajem...
 Sjećam se kako mi je više puta nedostajala jedna petica do pohvalnice i nikada, ali nikada mi ju nije poklonila. I drago mi je zbog toga. Naučila nas je da nema poklanjanja i da se sve mora zaslužiti, da prije svega trebaš biti dobar čovjek i prijatelj. Nažalost, u današnjem svijetu često ne vrijede ta pravila ...
Voljela se lijepo odijevati i većinu odjeće sama si je krojila, sama se šišala i pravila frizure...bila je kreativna na svim poljima. Imala je plavu, sjajnu kosu i svijetle oči.

Učiteljica Danica bila je učiteljica i mojoj mami, dok je radila u Šagu, tako da sam i prije polaska u školu čula priče o njoj. Poslije mene učila je i moju sestru Ivančicu, a kada sam krenula na Učiteljski fakultet išla sam kod nje na praksu. Neobično je bilo upoznati ju iz svih tih kutova i vidjeti kako se kroz godine uopće nije mijenjala-jednako vesela, razigrana, kreativna, stroga, pravedna...

Neke izreke i poštapalice   govorila je nama, ali i generacijama poslije. Sestra i ja ponekad se nasmijemo prisjećajući se njenoga: crnom kredom u dimnjak...Ivana je zvala ''ljubičice moja'', a jednom je prilikom Janku skratila šiške jer su mu smetale pri čitanju.

Usadila mi je ljubav za recitacije, glumu, lijepo govorenje...danas kada gledam našu kasetu od prvog do četvrtog razreda (često nas je snimala) sjetim se njenoga glasa, njenoga č i ć...rijetko koja učiteljica tako pravilno govori i naglašava glasove.
Vrijeme koje smo proveli s njom bilo je dragocjeno, čini se toliko davno, zar je doista toliko vremena prošlo...cijeli jedan život.

U njenom dvorištu zasadili smo jedan čempres, gdje na malenom papiru još uvijek pišu naša imena...

Eh učiteljice, kada bismo mogle povesti još samo jedan razgovor.

4.razred

Mama, idemo na kirvaj!

Kirvaj je u našem djetinjstvu označavao uglavnom crkveni god u Šagu (Bartolovo), mjestu iz kojeg potječe moja mama i gdje bismo svake godine išli kod bake Bare, ujaka i ujne na ručak.

Bio bi to kratak izlet naše obitelji na koji smo znali ići i biciklima, dok je promet još bio podnošljiv, a roditelji mladi.
MI, djeca, uvijek smo  s nestrpljenjem iščekivali taj dan, zamišljali što bismo kupili na šarenom vašaru, a želje su nam bile  skromne. Veselili smo se i kirvajskim kolačima, gužvi u kući i glasnoj glazbi koju su puštali prodavači i voditelj ringišpila iliti vrtuljka. Dozivao je vesele prolaznike na ludi i nezaboravni provod, a najzanimljivije častio još jednom vožnjom.

Nakon ručka, čekali smo kada će roditelji ustati i reći:''Idemo prošetati do kirvaja.''
Ponekad im je bilo lijeno ići, zbog velike vrućine ili obilnog ručka pa su nas tjerali neka odemo sami, a nas je bilo stid- to je bilo veliko razočaranje. Zar će proći kirvaj, a da ne odemo do vašara...bilo je tu i suza i ljutnje. Još gore je bilo odgađanje: "Čekajte, ići ćemo još malo, poslije, još se malo strpite!"
Zašto je odraslima tako teško prošetati s djecom, da pasu oči na toj šarenoj livadi igračaka, 'plastičnom smeću' kako kažu stariji, 'lumbalonima', ukosnicama, kasetama i raznim drugim, zanimljivim stvarčicama?
Mama je redovito kupovala alve ili dugačke lizalice u štapiću raznih boja, a tata je ostajao pratiti nogometnu utakmicu domaćih protiv nekog obližnjeg sela.
U sjećanju mi je jedna plastična frulica koju smo brat i ja dobili s kirvaja. Na njoj je bila ptičica koja je otvarala kljun kada bismo puhali, a proizvodila je upravo ptičji cvrkut. Sjećam se i da je nešto kasnije završila slomljena na našem dvorištu...
I tako bismo pridvečer odlazili kući, ponekad s ispunjenim srcem i željama, a ponekad s tugom i nadom u idući kirvaj. Bilo je to za nas nešto veliko, nešto prekrasno. Šareni dan koji završava s nekoliko odbjeglih balona na plin i s nekom posebnom sjetom...kirvaj u Šagu uvijek je nagovještavao kraj ljeta i početak nove školske godine...

Družba Pere Kvržice

Imali smo jedan poljski put  pokraj kojeg smo brali crvene makove, kamilicu i plavičaste vodopije. Bilo je tada mnogo kamilice ispred naših kuća, mirisala je cijela ulica, a mi smo pravili čajeve tako što smo okretali bicikle naopačke i vrteći kotače usitnjavali njene cvjetove.

Svatko je jednom u svom djetinjstvu pripadao nekoj družbi Pere Kvržice. Mi nismo imali mlin, ali vozili smo se po Karašici, nas desetak u starome čamcu-bilo je to vrlo uzbudljivo. Jednom su nas dječaci nasamarili i ostavili na obali dok su oni otplovili negdje daleko iza zavoja...a mi smo cijelo popodne sjedile na obali i pjevale neke tada popularne pjesme...Bile smo im dosadne jer nisu ništa mogli učiniti bez nas baba. Ako su ponekad i pokušali nešto učiniti sami, brzo bi se pročulo jer barem jedan od njih imao je sestru.

Sastajališta su nam bila na klupi kod Marija, ili na ogradi kod Zore. Rijetko tko bi kasnio, a nije bilo mobitela ili interneta već čista dječja riječ i dogovoreno vrijeme.
Starija braća vodila su i mlađu braću i sestre, tako da su nas godine dijelile i spajale. Najstariji i najmlađi članovi naše družine bili su razlike deset godina.

Najviše pamtim ljeta, ali u sjećanju je i jedna zima kada smo u ulici napravili snjegovića visokog dva i po metra, jednog konjića i iglu. Naravno da je i tu došlo do okršaja između dječaka i djevojčica pa je iglu platio glavom. Šteta, jer dječaci su se uistinu trudili i polijevali ga da se smrzne. Ispred Slavkine garaže napravili smo ledenu stazu i danima se klizali, začudo nitko se nije slomio.

Žao mi je što nema više fotografija koje bi sačuvale ove događaje od zaborava, ostaju samo one u mome sjećanju, ali i one polako blijede.

Frog: Kiss me...Princess!

Ukrasila sam jednu malu kutiju za poklon. 

 Salvetna tehnika:

uzorak salvete,

ljepilo

lak, 

akrilne boje,

lemilica za drvo

  

Damjan

 Dolaskom novoga člana u obitelj nije mi preostalo mnogo vremena za blog, za sada, ali morali smo zahvaliti Fikreti i Kseniji  što su nas se sjetile na poseban način  <3 To je bilo zaista pravo iznenađenje, neočekivano, kakva iznenađenja i trebaju biti.

 Kada je stigao poklon iz daleke  nam Italije ( ili ipak ne toliko daleke) Damjan je baš bio odjeven u prikladnu boju :)
Primjerili smo odmah  odjelce :) Već za koji dan moći ćemo se ponoviti, djeca zaista rastu kao gljive...

 

 Čestitka je prekrasna :)

Hvala vam u moje i Damjanovo ime :) Taj mali čovjek još ni ne zna da je poznat i izvan granica Lijepe Naše :)

Revi, revi magare

Kažu da sam bila dosta pekmezavo dijete...i da sam se znala 'derati' zbog gluposti.

Meni je pak u sjećanju moj stariji brat koji je plakao kad god bi izgubio u partiji 'Čovječe ne ljuti se' ili bilo kojoj drugoj igri...on, dječak, pa takva ljutibaba, mislila sam si uvijek...čak sam mu i popuštala u igri Mlina, ali sudbina nekako baš hoće da plačljivko izgubi pa da se onda puri i duri i više se ''nikada'' ne želi igrati...a meni je bilo svejedno hoću li izgubiti ili ne, samo da se igramo.

Međutim, sjećam se kako baka Cvita i meni nekom prilikom recitira rugalicu Revi, revi...

Revi, revi magare
sutra ćemo na bare
 i na Banju Luku
 'di' se govna vuku!

To je bila njena, kraća verzija, a original je glasio ovako:

Revi, revi magare,
Sutra ćemo na bare.
Zakla baba junicu,
dade malom guzicu
i guzno crivo
da mu nije krivo.
I stare gaćetine
da otare baletine
Revi, revi…

Toliko me  ljutilo kad bi baka to posprdno recitirala da sam se derala još i više...što je i cilj takvih pjesmica, sad mi se čini...a mama bi na to dodala: 'Nek' se dere, manje će pišat' :)

Osim rugalice, znala je recitirati jednu zabavnu pjesmicu-igru:

Di si bila,
u selu na prelu
šta si radila,
pila vina,
je si l' meni ostavila
jesam,
di,
u tikvici na polici.
Dođe miš,
miš prde,
tikva puče, 
vino se proli,
pogledaj gori!

I na to bi baka pokazala prstom negdje gore prema stropu ili kuhinjskim elementima, a ja bih svaki put pogledala za njom... Bilo je zabavno zamišljati  kako miš trči po nekakvoj drvenoj polici, na kojoj je zemljani vrč s vinom pa još se na kraju sve i prolije! Eto ti veselja pa onda sve od početka...

Baka (drži Ivančicu ) i ja, 1994.