Bio bi to kratak izlet naše obitelji na koji smo znali ići i biciklima, dok je promet još bio podnošljiv, a roditelji mladi.
MI, djeca, uvijek smo s nestrpljenjem iščekivali taj dan, zamišljali što bismo kupili na šarenom vašaru, a želje su nam bile skromne. Veselili smo se i kirvajskim kolačima, gužvi u kući i glasnoj glazbi koju su puštali prodavači i voditelj ringišpila iliti vrtuljka. Dozivao je vesele prolaznike na ludi i nezaboravni provod, a najzanimljivije častio još jednom vožnjom.
Nakon ručka, čekali smo kada će roditelji ustati i reći:''Idemo prošetati do kirvaja.''
Ponekad im je bilo lijeno ići, zbog velike vrućine ili obilnog ručka pa su nas tjerali neka odemo sami, a nas je bilo stid- to je bilo veliko razočaranje. Zar će proći kirvaj, a da ne odemo do vašara...bilo je tu i suza i ljutnje. Još gore je bilo odgađanje: "Čekajte, ići ćemo još malo, poslije, još se malo strpite!"
Zašto je odraslima tako teško prošetati s djecom, da pasu oči na toj šarenoj livadi igračaka, 'plastičnom smeću' kako kažu stariji, 'lumbalonima', ukosnicama, kasetama i raznim drugim, zanimljivim stvarčicama?
Mama je redovito kupovala alve ili dugačke lizalice u štapiću raznih boja, a tata je ostajao pratiti nogometnu utakmicu domaćih protiv nekog obližnjeg sela.
U sjećanju mi je jedna plastična frulica koju smo brat i ja dobili s kirvaja. Na njoj je bila ptičica koja je otvarala kljun kada bismo puhali, a proizvodila je upravo ptičji cvrkut. Sjećam se i da je nešto kasnije završila slomljena na našem dvorištu...
I tako bismo pridvečer odlazili kući, ponekad s ispunjenim srcem i željama, a ponekad s tugom i nadom u idući kirvaj. Bilo je to za nas nešto veliko, nešto prekrasno. Šareni dan koji završava s nekoliko odbjeglih balona na plin i s nekom posebnom sjetom...kirvaj u Šagu uvijek je nagovještavao kraj ljeta i početak nove školske godine...
