Već tjedan dana po cijele noći i dane prolaze kroz ulicu mnogobrojni traktori i prikolice pune pšenice. Odlaze u silos (Đuro Salaj), a zatim se vraćaju s bučnim, praznim prikolicama istim putem...
I odmah se sjetim kako smo kao djeca svi nestrpljivo očekivali taj dan kad će se ovršiti naša njiva. Tata bi danima ugovarao kada će doći kombajn, pratio hoće li padati kiša i dogovarao se s ostalim poljoprivrednicima u ćilimanki kako bi svi istovremeno ovršili...
Bilo je to veliko uzbuđenje-golema čudovišta polagano bi se kretala cestom, a onda skrenula na prašnjavi puteljak za ćilimanku. Tu je uvijek bilo problema, jer je kombajn zbog svoje veličine jedva mogao proći pokraj Jozine kuće. I nakon nešto natezanja, čudovište bi već polako krenulo put njive. Tata bi odmah upalio staroga Žuću (Ursusa) i krenuo istim putem...
Mi smo trčali kroz bašču ne bi li još na trenutak kroz granje vidjeli zeleno ili crveno čudovište, kako koji put. Ono bi nespretno kidalo grane uspavanih stabala uz put, potpuno nespremnih za ovakvo buđenje. Kada bi se čudovište ''najelo'' pšenice, tata bi punih prikolica krenuo za silos. Zrnje se bezbrižno vozilo, ne sluteći za kakvu je plemenitost stvoreno. Doduše, znalo je nešto zrnja iscuriti putem ostavljajući svoju braću i sestre u neizvjesnoj pustolovini.
Uglavnom su čekali u redu po cijelu noć...tada, kada je još bilo puno poljoprivrednika...sada ih je sve manje.
Kod kuće bismo svi nestrpljivo očekivali povratne vijesti: kakva je vlaga, koliko je metara, ima li primjesa...Katkad bi tata bio ponosan na urod, a ponekad bi godina ''podbacila'', kako to vele.
I danas je napokon došao taj dan pa odlučih ne propustiti događaj. Zbog obilnih kiša urod je nešto slabiji, već smo zaključili...
 |
| Žućo u Ćilimanki |
 |
| Slama na putu |
 |
| Raščerupana njiva :) |
 |
| Vršidba |
 |
| Zeleno čudovište- ponekad se zakašlje i zapraši čitavu ćilimanku... |
 |
| tata Toma i ostali poljoprivrednici čekaju... |
 |
| Urod |
tata Toma
 |
| Silos u daljini promatra i očekuje dobru žetvu... |
Zaista mi je žao što će naši seljaci, nakon višemjesečnog rada, zasigurno opet biti nezadovoljni cijenom koju će pšenica postići. Ne cijeni se dovoljno to naše slavonsko zlato...naš kruh. A kada budem rezala svoj, ponadat ću se da je tu i pokoje zrnce s tatine njive.
