Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...

utorak, 7. srpnja 2015.

Kako je jedna šljiva ''Valpovka'' skrenula pozornost na sebe...


Prvi dio priče.


Skoro tri mjeseca nakon sijanja lan je počeo žutjeti od tla prema vrhu.

Svako jutro pojave se nove plave latice koje do kraja dana otpadnu, a na mjestu nekadašnjeg cvijeta ostaju okruglasti, debeljuškasti spremnici u kojima je sjeme.

Pretpostavljam da će biljka potpuno požutjeti i osušiti se te ćemo nakon branja iz osušenih trbuščića vaditi zrele sjemenke, zanemarene kapljice zdravlja koje su naši stari vrlo dobro znali iskoristiti.





I dok sam potpuno zaokupljena lanom, pukne mi pod nogom i prsne na sve strane jedna zrela, bijela Valpovka.  Ubrzo se po dvorištu proširi miris na suncu ugrijane šljive. Pohrliše mnogobrojni kukci, ne bi li ukrali nešto od šećera ove slatke ljepotice.  Odmah me podsjeti na jesen, na kazane i burad, kom i mušice.

Ove će godine biti šljiva.
U rane jutarnje sate za hlada, kada možeš susresti vrijedne skupljače, iz mnogobrojnih se šljivika već čuje lupkanje šljiva u kantama, savijaju se leđa, žuljaju koljena, prebiru ljepljivi prsti po suhoj travi...

Još imamo nešto starog pekmeza, a već kreću pripreme za novi. Kao i za rakiju.
Još jednom se prepliću kraj i početak u vječnoj utrci bez pobjednika...

Treći dio priče.




2 komentara:

Hvala na komentaru :)