Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...

srijeda, 27. travnja 2016.

Barbie namještaj


Barbie krevet:  karton, tkanina, vata, vruće ljepilo, ukrasna vrpca, stari stolnjak.






Barbie ormar: stara kutija, karton, ogledalce, ljepilo, boje
komoda: kutije, poklopac ukrasne kutije, ogledalce, ljepilo, štapić, poklopac dezodoransa, dva poklopca paste za zube










Televizor: nekoliko komada kartona, plastična folija, crna boja, ljepilo






 Cvijet: plastična šalica za kavu, papir, ukrasni kamenčići, plastično zelenilo





Barbie glačalo i daska: tvrdi karton, ljepilo, žica, slamčice, tkanina
                                     komadići plastike od čaše s vrhnjem, karton, deblji konac








Moje stare barbie lutkice preselile su u novu kuću nakon dvadesetak godina...čekaju neke mlađe gošće da im dođu na čaj.

subota, 9. travnja 2016.

Kupaonica za Barbie

Kad se zaraziš nečime  teško se odmah izliječiti, zar ne? Prvih dana vrućica je na vrhuncu, simptomi su očiti, a tek vremenom se sve vraća u normalu...tako je i s mojim ''barbie house'' projektom. Krenuvši od dvosjeda, preko naslonjača, došla sam do kupaonice. I sada napokon mogu uporabiti sve one plastične kutijice, poklopce i sitnice koje uvijek skupljam, a ne znam za što će mi poslužiti...





Za kupaonicu je bilo potrebno:

 kartoni različite vrste
 kutije
 aluminijska folija za ogledalo
 plastični dozer od hipp mlijeka za umivaonik i okvir ogledala
slamčica za slavinu
kutija od sladoleda za kadu
plastična ručkica od kantice vrhnja za tuš
škare
vruće ljepilo
i kojekakve druge sitnice koje sam još naknadno ubacivala, a sve su vidljive na fotografijama...





Pribadače obavezno s donje strane prekriti nečime radi sigurnosti!







Trenutno će za kuću poslužiti stara polica, dok ne smislim bolje rješenje...

petak, 8. travnja 2016.

Dvosjed za lutkice

Potrebno: stari karton
                tkanina
                spužva ili vata
                vruće ljepilo
                igla i konac

Potrebno je malo da bi se napravio lijep namještaj za barbie lutkice koji u trgovinama doseže visoke cijene i najčešće je od nekvalitetne plastike. Recikliranjem i uporabom starih stvari nema što se ne može načiniti. Tako će i naše male nećakinje (koje znaju doći u goste i s pokojom lutkicom u rukama) moći smjestiti svoje plastične prijateljice u udoban dvosjed, a nadam se uskoro i u mali dnevni boravak.







petak, 1. travnja 2016.

Ćilimanka, Valpovo

Ćilimanka je poljoprivredno zemljište između Valpova i Belišća: (google map)

Vlasnici su do sada uglavnom bili mali poljoprivrednici koji su sijali ječam, pšenicu, kukuruz, suncokret, repicu, a u posljednje vrijeme neke njive pretvaraju u voćnjake. Zemljoradnici u teškim vremenima tragaju za nekim novim rješenjima i pokušavaju nešto drugačije: netko zasadi luk, netko njivu kupusa, a netko lješnjake...Zemlja se i dalje obrađuje. Tako će i nadalje biti.


Pogled preko njiva na Belišće...



Put (lenija) između njiva



Na raskršću...

Voćnjaci u daljini...

 Redaju se tako zelene nijanse biljaka i smeđa prazna zemlja, koja tek čeka i priprema se. Uvijek misleći na plodored i pazeći na izmjenu kultura, ratari svake godine pomalo promijene redoslijed boja na ovom platnu.





     Tata Toma i Žućo- drljanje njive, priprema za sjetvu kukuruza...ječam i pšenica već napreduju...

Odmor..


 I dok se okreneš već će u lipnju zelenjeti kukuruz.
*Prije dvadesetak godina, kad smo bili osnovnoškolci, išli smo s roditeljima svako kasno proljeće kopati kukuruze. Bilo je to posebno iskustvo, sada mogu reći. Na samom početku čini ti se da idemo na piknik: na biciklima dojure teta, tetak i sestrična, a onda i mi zajašimo svoje, pa s cekerčićima punim hrane i pića idemo lenijom do njive. Eh, onda treba uzeti motiku u ruke i sjeći travu između kukuruza ili prorijediti ako ih je nekoliko preblizu. Misliš kako je to vrlo jednostavno i ne možeš pogriješiti, ali odrasli nikad zadovoljni pa uvijek prigovaraju. '' Kako to držiš motiku, gle, zasjekla si kukuruz'', tata već povisuje ton...i tako piknik završava i shvatiš kako je daleko kraj reda, a onda opet ispočetka. Mama je ta koja uvijek uskače pa dok tata ne gleda odsječe koju travku i iz mog reda. Ne želiš zaostati za drugima, žuriš, jer ubrzo se razdvojimo i više ne čuješ razgovore, ostaješ sam. Nakon par redova malo odmorimo. Sjednemo na dekicu i nešto pojedemo. Odmor uvijek kratko traje jer sunce prži i bliži se podne-treba požuriti. Njiva je ogromna i ne stignemo sve u jednom danu. Sutra ćemo nastaviti. I ujutro sav radostan misliš kako opet idemo na piknik; zaboraviš na tešku motiku i dugačke redove, zavaraju te cekerčići i sendviči, ali ubrzo dođeš k sebi. Tako je svake godine. Ipak,  uvijek smo se radovali odlasku na njivu: tamo se i šalilo, razgovaralo, ogovaralo, družilo, dovikivalo sa susjednim kopačima, utrkivalo...

ponedjeljak, 21. ožujka 2016.

Satnica-''Trgovina sitničarske robe'' i ''Gostiona''


Stvari pronalaze ljude-ne obratno.

Pretpostavih da je preda mnom fotografija zgrade u Valpovu, pošto sam ju pronašla u svojoj kući ( i odmah spoznala čar kupnje već postojeće kuće, nasuprot gradnji nove). Međutim, pretpostavka je bila pogrešna i odvela me u sasvim drugom smjeru... Kuće skrivaju mnoge uspomene, fotografije i stare odbačene stvari koje nakon mnogo godina ponovno imaju svrhu, smisao...
Gdje se nalazila zgrada u kojoj je bila ''Gostiona'' te ''Stjepan Madjarevic- trgovina sitničarske robe''?
To je vjerojatno trgovina mješovitom robom.
Zgrada se nalazila u Satnici. Vlasnik je bio Stjepan Mađarević, čija se kćerka Slava udala za Beretovca Pavu u Valpovo i tako je fotografija završila ovdje, u njihovoj kući (sada našoj).



Otvorena drvena vrata pozivaju prolaznike na čašicu-dvije, ako im ostane koji novčić nakon nabavke prijeko potrebnih 'sitnica' ( a netko će najprije u gostionu pa za trgovinu neće ostati ništa-gospođa će biti jako ljuta). Kroz staklo trgovine možemo vidjeti nešto poput obrisa osobe koja baš u tom trenutku kupuje ili možda vlasnika koji poslužuje, a u donjem lijevom staklu vrata gostionice kao da se nazire nečije znatiželjno lice ili čak dva (odrasla osoba i dijete)...Ipak, nije fotografiranje svaki dan!






nedjelja, 21. veljače 2016.

Stari bunar

Nekada je svako dvorište imalo svoj bunar, tako je bilo i kod nas.
Bunar se nalazio točno uz kuću, tako da su leđa bunara zapravo bila spojena s njom. U hodniku su bila probijena vrata i mogao si odmah iz kuće grabiti vodu. Ta su vrata uvijek bila dobro zaključana jer je bilo opasno da netko od nas malih znatiželjnika proviri unutra, a uvijek su  mi bila zanimljiva. Nekad sam se znala pitati, kamo vode ta čudesna vrata, pa izlaziti van i provjeravati vode li zaista u bunar. I naravno, izvana, kroz bunar, mogao si lako vidjeti drugu stranu vrata.
Stariji brat Marko jednom je prilikom bacio u bunar stolicu, kantu i četku za krečenje. Roditelji su baš obavljali proljetno ''krečenje'', kad su na trenutak ispustili iz vida mog nesmotrenog brata, tada možda četverogodišnjaka. Na kraju je tata morao vezati ljestve i spuštati se u bunar.

Naš stari bunar naslonjen na staru kuću, ilustracija

Za vrijeme ljetnih vrućina, dok smo se igrali po dvorištu, znali smo piti hladnu vodu iz crvenog lončića koji je bio privezan s unutarnje strane bunara. Znali smo sami i izvući vodu. Trebalo je samo otpustiti željeznu ručku i čekati zvuk udarca  od vodu, a onda dobro potegnuti i ponovno zakvačiti. Bilo je to i opasno, ako ispustiš ručku prije no što si je učvrstio, moglo te dobrano opaliti po glavi. Bilo je nezgodno što je kanta bila dosta daleko od vrata pa si se morao nagnuti da bi dosegnuo vodu.

Ne mogu reći da se nisam navirivala u bunar. Gledala sam svoj odraz na vodi, znala razgovarati s jekom koja je odgovarala iz dubine, a ponekad nešto i ubaciti. Onda čekaš da pljusne pa da krenu valovi i čini ti se kao da se voda penje do tebe i preplavit će dvorište.
Bilo je nešto posebno u tim drvenim letvicama, vratašcima, hladnom zraku koji je strujao iz dubine, starim ciglama koje su ispunjavale unutrašnjost bunara.

Stari bunar smo zatrpali, kažu nije bio dobar unatoč redovitom čišćenju i održavanju, a tata je poslije zazidao i vrata na staroj kući. Jedno vrijeme su još zjapila, onako bez svrhe, vodeći nikamo. Kad ih otvoriš, ugledaš dvorište, a ako zakoračiš, nemaš kamo, nema ničega.
Još uvijek se vidi mjesto gdje je bio. Još uvijek su pod zemljom stare cigle, a i voda.

Bunara je bilo svakakvih u našoj ulici: neki su imali limeni krović koji se s jedne strane otvarao, neki crijep iz kojeg je provirivala čuvarkuća, a vratašca su bila od drvenih letvica. Bilo je visokih, a bilo je i onih niskih, taman za nas djecu.

Bunar u Šagu, 2011.

Neki su bunare zamijenili fontanama, a neki ih još rabe.

Među fotografijama u Šagu pronašli smo jednu prekrasnu scenu, na dvorištu sjede domaćini, bake su se uredile, možda je nedjeljno dopodne, a u pozadini stari bunar. Oko njega se zasigurno vrzmalo cijeli dan, sad treba izvući vodu za životinje, sad za cvijeće, sad za piće. To je bilo središte svakoga dvorišta.



ponedjeljak, 15. veljače 2016.

Priče na prozorima...


Kad je na prozoru siva kulisa, hladno je, pada kiša i usto imaš gripu, onda počneš rezuckati papiriće. Prozor ne smije biti tako siv: treba mu zeleno stablo, drvena ogradica, slatka kućica, vuk, vještica... 

Kamo li će Crvenkapica po toj kiši? Zna se, ona ide svaki dan baki, čak i po hladnoći, a Ivica i Marica nemaju izbora, morali su otići...sakrit će se u slatku kućicu, takva im je sudbina. Vi naravno možete malo promijeniti kraj priče i vješticu pretvoriti u dobru vilu, a vuka u plašljivog svata. Meni je dobro i ovako, volim malo napetosti u pričama.

''Kamo ideš Crvenkapice?''

''Tko to jede moje prozore od čokolade?''



subota, 16. siječnja 2016.

Karnevalska sjećanja

Kažu da su sedamdesete i osamdesete bile zlatne godine karnevala. Pod šarenim maskama održavali su se plesovi i zabave. Maskirali su se i veliki i mali...

I danas se radujemo veljači, uštipcima i karnevalskoj povorci. Mnogi odlaze na maskirane zabave po selima, gdje se uz glazbu i veselo raspoloženje provodi do kasnih sati. Pod maskom je nešto  lakše izreći pa makar i u šali, svi kao da se odjednom poznaju, a ujedno ne prepoznaju, svatko se svakome nasmije, netko na nekoga zareži...

Uobičajeno je da se djeca maskiraju i zajedno sa svojim razredom i nastavnicima prolaze središtem grada, a osmjehe nam izmame i slatki vrtićanci: mali pačići, mačići, ovčice, vanzemaljci, ježići i pužići...

No ipak mi se čini da je karneval puno zanimljiviji kada se uključe i odrasli-oni koji su inače uštogljeni, smrknuti, namrgođeni, sređeni, nalickani. Pa onda odjednom ugledaš svog susjeda kako u kostimu balerine izvodi nespretne korake ili pak susjedi narastu brkovi i pivski trbuh preko noći. Oni za koje si mislio da su vrlo ozbiljni zbijaju šale na svoj račun, starica se pomladi i svatko je nešto što inače nikada ne bi bio...

Zaista, maske nam daju nekakvu čudnu hrabrost. Čim sakriješ lice, radiš nešto što inače ne bi. Kao da je samo lice ono što jesi...kao da se nitko neće sjećati što se događalo dok smo bili pod maskama.

I dok razmišljam o svojoj maski za 2016. godinu, gledam stare fotografije karnevala u Šagu oko 1980.g.


**
Kakva je povorka bez barem jednih ludih svatova u kojima su mladoženja i nevjesta zamijenili uloge...

 Kao i danas, i tada su maske bile kreativne, raznolike, maštovite...bilo je vilenjaka, klauna, Crvenkapica, Indijanaca...




...ulica u Šagu...

Budite i vi u povorci, budite nešto smiješno, ružno, nešto veselo, tužno, staro ili mlado...samo nemojte biti vi. Pojedite uštipak s marmeladom, zaplešite na vesele zvuke, kreveljite se, blejite, plazite jezik. A sutra, sutra se nećemo prepoznati na ulici i sve će biti kao prije. Iako pod maskama, na karnevalu se nekako bolje vidimo.



* fotografije u vlasništvu Milice Bulut (1.) i Mire Čolaković (2.,3.)