Jednog jutra
Jednog proljetnog jutra, prije ne znam koliko godina, ugledala sam prekrasan prizor u susjedinoj bašči. Da, u bašči, ne u vrtu. Riječ vrt nema nikakvu emocionalnu boju u mome uhu, dok bašča krije u sebi mnoge tajne iz moga djetinjstva. A ta susjedina...nije bila ni po čemu posebna do toga jutra. Ne znam ni sama zašto sam u to rano jutro pošla u bašču, znam samo da je bila rosa i da sam bila vrlo mala. Možda sam imala pet, šest godina. I sada gledam kroz te oči i vidim da sam vrlo blizu tlu, da sam niska, mala. I odjednom ugledam njih, desetke strašila na drvenim štapovima sa velikim šeširima, šarenim krpama i košuljama. Tada sam ih vidjela prvi put u životu. Cijeli taj dan išla sam povirivati jesu li još tamo! Bojala sam ih se, ali bili su mi prekrasni. Možda sam se zapravo bojala susjede, bake Marte, koju i danas smatram zlom osobom...Ipak, Strašila nisu kriva. Od kada sam ih prvi put vidjela, toga jutra, od tada ih volim. I danas se rado sjećam tog događaja i kako sam ispitivala mamu što je to i zašto su tamo te zašto ih i mi nemamo. Nevjerojatno mi je da su me toliko fascinirali ti šeširi i košulje obješeni na suhe batine...toliko da taj događaj pamtim i danas.
 |
| K.B.Č. prosinac 2012. |
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na komentaru :)