Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...

subota, 26. siječnja 2013.

Napolitanke

Dok je tata radio u Urbanizmu (osamdesetih) često je kosio travu u  valpovačkom parku, sadio drveće i obavljao slične prekrasne poslove u prirodi. No i izvan radnog vremena znali su tata i baka zajedno odlaziti u park i kositi  i okretati travu za sijeno. Baka bi kupila napolitanke (one original, prave-kako tata ponosno veli) i tako bi se zajedno posladili. Tata kaže da mu je to bilo jako lijepo, on i baka su se sami družili u prirodi, a neizostavne su bile - napolitanke.

tata Toma (u sredini) Karašica pokraj osnovne škole


tatine omiljene Jadro napolitanke

Rakova djeca...

Žalosno je, a postaje sve uobičajenije, da se obitelj skupi na jednome mjestu samo za vjenčanja i sahrane. I tada svi međusobno govore kako se moraju češće vidjeti i kako im je baš žao zbog toga pa broje tko je bio više puta kod koga i čiji je sada red.  Takav je slučaj i s mojom rodbinom. Raširili smo se kao rakova djeca i ima nas uistinu jako puno, tako da godinama ne vidim neke bratiće ili sestrične ili njihovu djecu, ili njihovu djecu koju nisam još niti upoznala... Ovo je fotografija na kojoj su moje tetke, stričevi i strine, moj tata sasvim u pozadini, djed i baka i dvije unuke. Fotografija je naravno s vjenčanja, a kako bi drugačije i bilo.

18.1.1975. Vjenčanje strica Ilije


Tužne oči


24.-25.1.2013., olovka










utorak, 15. siječnja 2013.

Učiteljica

Čime god se bavila u životu, moraš sačuvati učiteljicu u sebi.
S time se rodiš- ili ne.



Moji prikazi učiteljskog posla...





ponedjeljak, 14. siječnja 2013.

13.1.2013.

Svaka govori za sebe...


Nema osobe koja jednom u životu nije bila ljubomorna. Mislim da je to jedan od najintenzivnijih osjećaja, a često i vrlo opasan. Ima moć ni od čega stvoriti mnogo, odjednom vidimo i ono čega nema...Rekla bih da je ljubomora suprotnost gledanju kroz ružičaste naočale...sve je odjednom sivo i neprijateljski nastrojeno...ali ne treba zaboraviti da je to na kraju samo-osjećaj.







Idete li često u kino? Nekada je to bio obvezni dio izlaska naših roditelja...








Je li bolje biti sam, ili u lošem društvu?

subota, 15. prosinca 2012.

Pa nek' živi rad

Naši su stari gradili polako, ali sigurno. Svake godine iznikla bi u dvorištu neka nova šupa, čardak ili nova pušnica. Tako je bilo tada. U kući je bilo mnogo čeljadi pa su svi složno gradili, ili manje složno, ali su radili jer je starješina tako naredio. Na kraju bi ipak svi bili zadovoljni.

Mama Milica, tetka Ruža i baka, ljetni dan prije dvadesetak godina, Valpovo

Kako se zabavljaju udane žene

Kao i danas i u prošlosti su  žene pohađale različite tečajeve.
Bavile su se aktivnostima izvan kuće iako su imale, a i danas imaju, posla preko glave u svom domaćinstvu. Osamdesetih godina prošloga stoljeća u Valpovu je npr. bio aktualan tečaj šivanja. Teško da ćemo danas čuti neku od mlađih udanih ili neudanih žena kako pohađa tečaj šivanja. Današnje se novopečene gospođe zabavljaju na fitnesu, zumbi ili se druže u kavanama.

Mama i strina išle su zajedno  na tečaj šivanja (mada se tada još nisu poznavale) koji se odvijao u  prostorijama  valpovačkog dvorca. Mama je tada imala status tek zaručnice.
Iako i sama priznaje da od njenog šivanja nema ni  'š', vjerujem da su se lijepo zabavljale družeći se okružene  singericama, tkaninama i koncima...Mamina ''šivaća mašina'' Bagat, skuplja prašinu  još od kada znam za sebe...No nema veze, važno je bilo druženje žena koje su na trenutak pobjegle od uplakane dječurlije, strogih svekrva ili nezadovoljnih muževa...


Mama Milica na tečaju šivanja, druga s lijeve strane.


Kako sam dobila ime...

Ime sam dobila po tetki koju nikada nisam upoznala, tetki Kati.Svi govore da je bila vesela, prekrasne, duge kose. Umrla je mlada,u Bosni, a tata koji to nikada nije prežalio, nadao mi je ima Katarina...ovo je jedina njena slika koju imamo...


8.4.'73. Teta Kata i tetak Ivan u Njemačkoj, ako se tata dobro sjeća...

petak, 14. prosinca 2012.

Zaboravljeni ljudi







Često se dogodi da gledajući stare fotografije iz albuma ne znamo tko su osobe na njima.


Pred kraj svoga života baka je slabo vidjela i nije nam mogla reći tko su oni, a tata se ne sjeća svih ili ih uopće ni ne zna. Tko su ljudi na ovim našim starim fotografijama? Nitko ne zna...a možda su neka daljnja rodbina iz Bosne ili samo prijatelji...mislim da nikada nećemo saznati jer oni koji su znali, više nisu s nama.







 



četvrtak, 13. prosinca 2012.

Moja bosansko-zagorska kombinacija

Bosansko-zagorska kombinacija čini se da je pun pogodak!

No, kako je mama Zagorka završila u Šagu i upoznala Tomu Buluta koji je iz Bosne, preko Potnjana doselio u Valpovo?
Sve je počelo ovom svadbom u Novom Marofu-baka Barbara i djed Ivan Andrašić



A nastavilo se u Šagu, kamo je najprije došao moj djed potražiti posao, a za njim su došli šogor Ljubek i sestra Dragica, žena Barbara (moja baka) i sin, te roditelji. Poslije je rođena moja mama Milica....

Baka i djed u Šagu.

Ujak Stjepan
 Ujak Stjepan i mama Milica

 Djed Ivan (u sredini) i ujak Stjepan (desno) u Šagu, oko 1970.g.
 Mama Milica (krajnje desno) s rođacima


Za to vrijeme, iz Bosne su već stigli u Potnjane Bulutovi.
Tamo je moj tata imao svoju prvu pričest...

                                                           tata Toma   :)
Ubrzo su došli u Valpovo, no ne u punom sastavu, jer su se neki već skrasili u Potnjanima...


I tko bi rekao da će dvije žene iz potpuno različitih svjetova postati jedna obitelj. Svaka iz svoga kraja došla je ovdje u Slavoniju u potrazi za boljim životom. Ipak, eto ih- Bosanka Cvita i Zagorka Barbara s unukom (mojom sestrom) Ivančicom, 1995. ...