Snovi kojih se sjećam

Nekoć sam češće sanjala. Ili sam se bolje sjećala snova?
Najčešće su to bili snovi povezani s radnjama toga dana, s brigama ili strahovima. Međutim, dva ili tri puta tijekom života sanjala sam neobične, dugačke snove poput filmova ili pak stvarnosti. Moram nadodati da sam bila maštovito dijete, sklona sanjarenju te sam čitala jako puno knjiga. Možda je i to utjecalo na kvalitetu i učestalost snova. Riječ je o razdoblju  negdje između desete i petnaeste godine života. To su i jedini snovi koje sam zapamtila tijekom ovih 27 godina.
Jedan se san ponavljao više puta, a drugi je bio toliko stvaran da sam ujutro ustala iz kreveta i pokušala proći kroz zid stare šupe u dvorištu...

San koji se ponavlja

Tempere, 28.2.2013. 

Ovaj san sanjala sam prije petnaestak godina. Pošla sam u šetnju kroz bašču do Karašice i poljskim putem do tatine njive. No tamo sam ugledala nešto vrlo neobično: visoki, zlatni stup, toranj, nešto poput Eiffelovog, ali s nekakvim pomičnim brojkama. Došla sam do njega i počela se igrati brojevima i okretati ih. Ubrzo sam krenula kući istim putem. Kada sam kroz vrt ušla u dvorište ugledala sam nepoznate ljude. Bilo ih je desetak i nešto su radili po dvorištu. Bili su neobično obučeni, kao da su iz srednjeg vijeka. Potražila sam roditelje, no nikoga poznatog nije bilo. Stranci su također rekli da ne znaju koga tražim i da je ovo njihova kuća i dvorište. Moram priznati da sam osjećala užasan strah tijekom cijelog sna. Zaključila sam da sam nekako otišla u prošlost promijenivši brojeve na tornju i da su ovo uistinu vlasnici moje kuće...u neko drugo vrijeme. Izašla sam na ulicu i otišla kod susjede prekoputa potražiti mamu, no ona mi je rekla da kod nje nema nikoga i neka se vratim kući....ne sjećam se kako je san završio taj prvi put.

Nakon nekoliko mjeseci ponovno sam sanjala isti san. Identičan. Na početku nisam bila svjesna toga no usred sna  shvatila sam da spavam, da sam to već sanjala i da ovaj put trebam učiniti nešto drugačije. San je bio identičan sve dok nisam došla do susjede. Inzistirala sam da me pusti u svoju kuću jer sam bila uvjerena da su roditelji tamo. I uistinu, nakon natezanja i molbi pustila me unutra. Tamo je zaista bila moja majka...Ne sjećam se što je bilo dalje i jesmo li otišli svojoj kući i onim strancima...
Neki dan sam se sjetila toga neobičnog sna i odlučila ga zapisati. Da sam to učinila ranije možda bi bilo sačuvano više detalja...
Sada kada ga se sjećam ne čini se važan, ali u to vrijeme bila sam vrlo zaokupljena njime i zabrinuta zbog čega se ponovio i kako je to moguće, znači li to nešto...

San stvarniji od stvarnosti

Kemijska olovka, 27.2.2013.

Igrala sam se u šupi u dvorištu. Zid je šupe bio ( i još uvijek je) građen od sivih betonskih blokova. Ne znam s kojim razlogom, ali počela sam  opipavati zid. Mislim da je netko bio iza zida i dozivao me . Ubrzo sam gurnula glavu kroz zid i ona je prošla. Ugledala sam nekakav hodnik i pod prekriven pijeskom. Na pijesku je mirno sjedio veliki pas. Čuvao je hodnik i nije dopuštao svakome da uđe, međutim na mene se uopće nije obazirao. Prošla sam kroz zid i ušla u taj pješčani labirint. Dok sam prolazila hodnicima skupljala sam dijelove razbacanih papirića i na kraju labirinta izašla u polje kukuruza. Bila je jesen jer kukuruz je bio već osušen i žut. Još je netko bio sa mnom cijelo to vrijeme, ali  više se ne sjećam tko. Uglavnom, tražili smo papiriće na kojima je pisalo ime zle osobe koja je kriva za nešto i to smo trebali odnijeti na sud. Koliko se sjećam uspjeli smo pokupiti te papiriće i vratili smo se kroz labirint u moju šupu. Ne znam s kojim razlogom, ali više puta smo se vraćali u labirint i bilo je tu još nekih događaja kojih se danas ne mogu sjetiti... sjećam se da posljednji put više nije bilo psa na ulazu, nije bilo nikoga. Samo žuti pijesak. Cijeli je san bio prožet osjećajem nekakve opasnosti i straha.

 Kada sam se ujutro probudila, još u piđami,  otišla sam na dvorište u šupu i opipavala zid. Bila sam uvjerena da se može proći kroza nj, uvjeravala sam mamu da se može i nisam samoj sebi vjerovala da je to bio samo san. Došlo mi je da zaplačem od muke ne vjerujući da to nije bila istina. Bio je uistinu stvaran i vrlo dugačak i kompliciran, ali sam zaboravila još mnoge detalje. Taj sam dan još nekoliko puta bojažljivo ulazila u šupu...

Igra

Nova ''igračka''...

Razgovor s lutkicama...

Kupanje igračaka...

Viktor i ostale mačke

Od kad znam za sebe dvorište nam je uvijek bilo puno mačaka. I danas kada izlazim iz roditeljske kuće moram pripaziti da ne nagazim na koju ili ne obujem umjesto cipele. Mačke su mi bile prvi prijatelji, najdraže igračke, a često i utjeha ako sam se loše osjećala.
 Viktor je bio poseban mačak: ogroman, debele mekane dlake i velike glave. Gledao nas je kao da razumije što govorimo, kao da želi nešto i on reći. Išao je s tatom na pecanje i čekao ga na vrhu ispod oraha-znao je da će dobiti ribu.
 I danas naše mačke, kada začuju udaranje tatinih štapova, potrče prema bašči jer znaju da stiže užina... Poslije Viktora su neki naučili pratiti ga na pecanje, ali on je bio prvi.

Mama ponekad govori da nećemo više nabavljati mačke i da bi bilo dosta: valjaju se po cvijeću, prave nered i ona se mora najviše brinuti oko njih...ali se brzo predomisli kada vidi kako ju prate dok okopava povrće ili radi po dvorištu.
Moja sestra Ivančica oblačila je mačka i stavljala ga u plastična kolica za lutke te vozala po dvorištu. Njemu se to čak svidjelo i nije se opirao. Sjećam se jednoga ljeta kada su tek omačeni mačići ostali bez mame pa smo ih prijateljice i ja svaki dan nekoliko puta dnevno hranile na špricu...i svi su preživjeli. Neću spominjati i to kako smo se poslije posvađale tko je više hranio mačiće i tko je zaslužan za sve :) Dječja posla.

Viktor, jesen 2004.

Svakodnevno lickanje uz sunčanu stranu kuće, 2004.
Bijeli mačak na slici (mamina maza) bio je alergičan na ljudski dodir i neprestano je kihao kad bismo ga dragali :)

tatina mezimica Crna, zima 2004./2005.

Ljeto 2005., ulov



2011. :)

Kre kre

Imala sam sreću živjeti u blizini Karašice. Kreketanje žaba bilo je u pozadini mnogih ljetnih večeri...Jutarnji kreket nije ništa manje zanimljiv. Znala sam ga čuti kad bih išla u obilazak tatinog mjesta za pecanje. I danas tata tamo peca, ispod naše bašče na kraju šljivika.Ima on i svoje ljubimice koje već znaju da će dobiti pokoju gujavicu iz kantice.
 I opet naglašavam ovo ''bašče''. Nijedan vrt niti povrtnjak ne mogu zamijeniti tu toplu riječ koju rabe moji roditelji i mnogi stariji ljudi.

I tako smo predviđali dolazak kiše ili ljetne žege prema kreketanju...

''Sunčanje''   Akvarel 28.1.2013.

Bicikl

akvarel

                                                                

Lana, moja mala dvogodišnja nećakinja koju od milja zovem balava, dobila je svoj prvi bicikl. Iako još nepotpuno spremna za vožnju spretno se vere po njemu. Prisjetila sam se svog prvog biciklića, tricikla zelene boje kojeg su moj stariji brat i susjed pokidali. Doduše, tada ga više nisam vozila. Baš mi je žao što nije preživio sve ove godine, jer takvih triciklića više nema.

Napolitanke

Dok je tata radio u Urbanizmu (osamdesetih) često je kosio travu u  valpovačkom parku, sadio drveće i obavljao slične prekrasne poslove u prirodi. No i izvan radnog vremena znali su tata i baka zajedno odlaziti u park i kositi  i okretati travu za sijeno. Baka bi kupila napolitanke (one original, prave-kako tata ponosno veli) i tako bi se zajedno posladili. Tata kaže da mu je to bilo jako lijepo, on i baka su se sami družili u prirodi, a neizostavne su bile - napolitanke.

tata Toma (u sredini) Karašica pokraj osnovne škole

tatine omiljene Jadro napolitanke

Rakova djeca...

Žalosno je, a postaje sve uobičajenije, da se obitelj skupi na jednome mjestu samo za vjenčanja i sahrane. I tada svi međusobno govore kako se moraju češće vidjeti i kako im je baš žao zbog toga pa broje tko je bio više puta kod koga i čiji je sada red.  Takav je slučaj i s mojom rodbinom. Raširili smo se kao rakova djeca i ima nas uistinu jako puno, tako da godinama ne vidim neke bratiće ili sestrične ili njihovu djecu, ili njihovu djecu koju nisam još niti upoznala... Ovo je fotografija na kojoj su moje tetke, stričevi i strine, moj tata sasvim u pozadini, djed i baka i dvije unuke. Fotografija je naravno s vjenčanja, a kako bi drugačije i bilo.

18.1.1975. Vjenčanje strica Ilije

Tužne oči

24.-25.1.2013., olovka

Učiteljica

Čime god se bavila u životu, moraš sačuvati učiteljicu u sebi.
S time se rodiš- ili ne.



Moji prikazi učiteljskog posla...

13.1.2013.

Svaka govori za sebe...

Nema osobe koja jednom u životu nije bila ljubomorna. Mislim da je to jedan od najintenzivnijih osjećaja, a često i vrlo opasan. Ima moć ni od čega stvoriti mnogo, odjednom vidimo i ono čega nema...Rekla bih da je ljubomora suprotnost gledanju kroz ružičaste naočale...sve je odjednom sivo i neprijateljski nastrojeno...ali ne treba zaboraviti da je to na kraju samo-osjećaj.

Idete li često u kino? Nekada je to bio obvezni dio izlaska naših roditelja...

Je li bolje biti sam, ili u lošem društvu?