Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...

petak, 1. travnja 2016.

Ćilimanka, Valpovo

Ćilimanka je poljoprivredno zemljište između Valpova i Belišća: (google map)

Vlasnici su do sada uglavnom bili mali poljoprivrednici koji su sijali ječam, pšenicu, kukuruz, suncokret, repicu, a u posljednje vrijeme neke njive pretvaraju u voćnjake. Zemljoradnici u teškim vremenima tragaju za nekim novim rješenjima i pokušavaju nešto drugačije: netko zasadi luk, netko njivu kupusa, a netko lješnjake...Zemlja se i dalje obrađuje. Tako će i nadalje biti.


Pogled preko njiva na Belišće...



Put (lenija) između njiva



Na raskršću...

Voćnjaci u daljini...

 Redaju se tako zelene nijanse biljaka i smeđa prazna zemlja, koja tek čeka i priprema se. Uvijek misleći na plodored i pazeći na izmjenu kultura, ratari svake godine pomalo promijene redoslijed boja na ovom platnu.





     Tata Toma i Žućo- drljanje njive, priprema za sjetvu kukuruza...ječam i pšenica već napreduju...

Odmor..


 I dok se okreneš već će u lipnju zelenjeti kukuruz.
*Prije dvadesetak godina, kad smo bili osnovnoškolci, išli smo s roditeljima svako kasno proljeće kopati kukuruze. Bilo je to posebno iskustvo, sada mogu reći. Na samom početku čini ti se da idemo na piknik: na biciklima dojure teta, tetak i sestrična, a onda i mi zajašimo svoje, pa s cekerčićima punim hrane i pića idemo lenijom do njive. Eh, onda treba uzeti motiku u ruke i sjeći travu između kukuruza ili prorijediti ako ih je nekoliko preblizu. Misliš kako je to vrlo jednostavno i ne možeš pogriješiti, ali odrasli nikad zadovoljni pa uvijek prigovaraju. '' Kako to držiš motiku, gle, zasjekla si kukuruz'', tata već povisuje ton...i tako piknik završava i shvatiš kako je daleko kraj reda, a onda opet ispočetka. Mama je ta koja uvijek uskače pa dok tata ne gleda odsječe koju travku i iz mog reda. Ne želiš zaostati za drugima, žuriš, jer ubrzo se razdvojimo i više ne čuješ razgovore, ostaješ sam. Nakon par redova malo odmorimo. Sjednemo na dekicu i nešto pojedemo. Odmor uvijek kratko traje jer sunce prži i bliži se podne-treba požuriti. Njiva je ogromna i ne stignemo sve u jednom danu. Sutra ćemo nastaviti. I ujutro sav radostan misliš kako opet idemo na piknik; zaboraviš na tešku motiku i dugačke redove, zavaraju te cekerčići i sendviči, ali ubrzo dođeš k sebi. Tako je svake godine. Ipak,  uvijek smo se radovali odlasku na njivu: tamo se i šalilo, razgovaralo, ogovaralo, družilo, dovikivalo sa susjednim kopačima, utrkivalo...

Broj komentara: 5:

  1. skroz te razumijem :)
    mi nismo imali kukuruze, kod nas su vinogradi i maslinici. a ajgore su mi bile višnje, branje počinje početkom srpnja, vrućina, zmije, ajme. prije zore smo dolazili u polje i brali čitav dan. i veliki i mali. ruke se lijepe od višanja, ali dida ne da trošiti vodu (onda su bile velike redukcije vode). uf. višnje su davno posjećene jer ne traju više od 20 godina, a nove se nisu sadile. branje grožđa i maslina su čista uživancija naspram toga. to čak i moja djeca vole.
    http://carpe-diem-anamb.blogspot.hr/2013/11/berba-maslina-olives-harvest-time.html
    pozdrav

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti na ovom osvrtu, svaki kraj nosi svoja sjećanja! Nije to tako loše,jelda, svaki posao jest težak, ali ima to i svoje čari...

      Izbriši
    2. uz današnju mehanizaciju, prijevoz, alate... sve je puno lakše. čari ima, zaista :)

      Izbriši
  2. Kako je lijep tvoj kraj, a iz svake tvoje riječi zrači ljubav!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Lijep je moj zavičaj, nadam se da ćemo ga uspjeti i sačuvati takvog...pozdrav u vjerujem isto tako lijepu Italiju :)

      Izbriši

Hvala na komentaru :)