Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...

četvrtak, 19. prosinca 2013.

'Ko to tamo misli na me?

Dok ja obavljam neke svakodnevne sitnice...dok se zabavljam...ili spavam...netko kilometrima daleko plete za mene...'ko to tamo misli na me...?  Tko?


'Ko to tamo miješa ulja, kuha mirisni sapun...samo za mene? Tako prekrasno izgleda, dođe mi da ga pojedem kao karamelu :) Tko to?














'Ko to tamo pravi čestitke s lijepim željama, a želje su za mene...?






Bit će na božićnoj jelki jedna kugla mala, s ružicama, s mirisom sapuna...tko ju je napravio...'ko to tamo...


Uvijek netko negdje misli na nas...a 'Ko to tamo misli na mene...:)  Hvala ti Sandra









Broj komentara: 8:

  1. Predivno je, stvarno, predivno...Potpuno razumem tvoja osećanja :) Lepo je kad neko tamo misli na nas, neka draga osoba, na koju mi, takođe, mislimo...
    Sandra je iz Trstenika, dakle, komšinica, čiji je kraj ugrožen, kao i moj. Eto, ja stalno jedno te isto. Ali oni su za razliku od nas ujedinjeni i spremni da se bore protiv zla.
    Baš je lep i maštovit ovaj njen dar tebi :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Često ja mislim na sve vas...čudnovato je to...nikada se nismo vidjeli, ni čuli, nekad mi se čini kao da vi živite negdje daleko, daleko, ali sad kad si progovorila o vašem gorućem problemu, onda se tek trgnem i shvatim da ste tu u blizini, sa svojim brigama i životima...na našim blogovima se sve čini lijepo, dobro, zaštićeno...ali nije baš tako...nažalost...baš je lijep poklon...jastučnica tako fino i jako miriši, mala nećakinja Lana kad je došla i sjela kraj jastuka je odmah pitala, što to tako mirirši teta...:) A meni sve žao nasloniti se na taj jastučić...ne dam zapravo nkome da se naslanja, hehe, uvijek sam bila pomalo sebična u takvim stvarima...

      Izbriši
    2. Pa, da, čudnovato je...i meni to često pada na pamet. Ima vas nekolicina koji ste mi baš prirasli za srce. Sve se ovde na blogu dešava na duhovnom nivou, dakle, čista misao i osećanje, neometana bilo kakvom fizičkom pojavnošću. Duh je ono što je najbitnije. Baš sam sinoć odgledala jedan film, The elephant man. Film je fantastičan i protresao me je do same srži, ali nisam sigurna da bih ga preporučila za gledanje, neke delove sam jedva podnela. Naime, radi se o čoveku koji je fizički potpuno izdeformisan, njegovo telo je strašno, čudovišno i on kao neka životinja boravi po cirkusima gde ga tuku, izgladnjuju i zlostavljaju. Svi misle da je retardiran i da ne zna da govori. A onda se pojavi doktor, rešen da mu pomogne i sasvim slučajno otkrije u toj izobličenoj masi uzvišeni i prefinjeni duh, osećajnost i suptilnost kao kod retko koga. On počinje da plače kad mu doktorova žena uputi par ljubaznih reči, jer nikad niko nije bio tako fin prema njemu. On zna psalme naizust, čita Šekspira, obožava pozorište i muziku, jednom rečju on je jedno izuzetno biće. I gledajući film shvatiš da su ljudi oko njega nakaze, a ne on. Priča je istinita, ne metaforički, nego doslovno, taj čovek je postojao...Šta da ti kažem, plakala sam kao kiša...

      Izbriši
    3. Ajme, to definitivno nije film za mene, jako se opteretim gledajući takve tematike...neki dan slučajno uhvatih dio dokumentarnog filma Branino blago, o djevojci koja se iz grada Zagreba vratila svojoj baki na selo koja je ostala sama i u kolicima i koja se brine za čopor pasa od kojih jedan umjesto zadnjih nogu ima kotačiće...i zajedno uzgajaju lavandu na djedovoj njivi. Baka i djed su ju odgojili i ona im se uvijek vraćala dok je studirala,privlačilo ju je selo i priroda i sloboda, tako topla priča, a baka se toliko trudi, u kolicima mijesi tijesto za kifle dok ona radi u polju, i raširuje po dvorištu rublje, toliko se trudi, mada je nemoćna...a mi nekad toliko lijeni pored zdravih ruku i nogu...plakala i ja ko kišna godina...odmah se sjetim svoje bake.

      Izbriši
  2. Divno, Sandra je osoba čije postove rado čitam i gledam divne fotografije koje pravi. Uživaj u ovim predprazničkim danima!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Zaista njene fotografije su izuzetne, a njene rečenice me uvijek tjeraju da malo dublje promislim...Hvala Fikreta, uživajte i vi :)

      Izbriši
  3. Joj...pa šta ja sad da komentarišem..rekla sam ti već da uživam u svemu ovome što nam donosi blogovanje..od svega ipak najviše kad mogu nekoga tako da obradujem..I uvek pomislim,kad već pošiljku pošaljem,da je trebalo nešto drugačije i bolje..hmm..to je ta moja nesigurnost koja ponekad ispliva na površinu:))
    Jastučnica je mirisna jer ja uvek kad ispletem nešto za poklon,stvar ručno operem i u omekšivaču zamirišem....tako da je odmah spremna za upotrebu ;) Uživajte zavaljeni u njoj.:*
    Pozdrav Katarini i Fikreti i :**

    OdgovoriIzbriši

Hvala na komentaru :)