Šalicom kroz vrt...

Potaknuta Kajinim čajankama izvadila sam mamin stari set za čaj...ili kavu.

Odmah vam pozornost privuku  dame u prekrasnim haljinama i kavaliri koji ih pozivaju na ples ili klečeći recitiraju neke romantične stihove...takve šalice teško je danas pronaći kao i kavalire.
Imaju poseban odsjaj, kao unutrašnjost morske školjke, i elegantan oblik.

Rijetko ih je mama vadila iz ormarića, ne znam zašto, kad je prava milina srkati iz takve ljepote. Sada ih češće rabimo. I dok sestra i ja opčinjene vrtimo šalicama, hvatamo zrake sunca na neobičnom odsjaju tanjurića, mama se čudi što su nas odjednom privukle te stare šalice koje godinama stoje u kuhinji. Sjećam se da je u staroj kući bio i luster s jednakim damama, vjerojatno u setu.

Sestra i ja krenule smo u dvorište kako bi uz šalicu uživale u toplom, iako pomalo vjetrovitom danu...

Odlučismo poći u vrt i zabilježiti neke lijepe trenutke, a glavni model bit će nam-šalica.

 Ivančica, poput jedne od naslikanih dama...uživjela se u ulogu usamljene djeve koja uz šalicu kave razmišlja o...tko zna čemu....

                      

                                                                                                                                                                             

 

   

                         A onda se u priču uplela i tatina dozrela višnja i mamin dud...

A priroda...ona te jednostavno poziva da staneš...iza svakog gutljaja.

I dok lijeno odmaramo na mekom travnjaku, kukci vrijedno zuje uz nas pitajući se, tko im to gazi  procvalu djetelinu...

                   
                     Nakon posljednjeg gutljaja vraćamo šalice na sigurno...do idućeg toplog napitka...