Posljednjih dana rado se vraćam u prošlost. Sve sadašnje čini se otužno. Vijesti na televiziji, članci na društvenim mrežama, reels i storye prepuni smrti, strave, krvi i suza. S druge strane iskaču priče ljudi koji uživaju bezbrižno na putovanjima, proslavama, u šopingu...svijet se i dalje okreće...život ide dalje...tako mora biti kažu...uvijek je tako...nije prvi put. A ni zadnji.
Danas sam se prisjetila, dok smo rezali mesnatu turkinju i pripremali ju za pečenje, kako nam je to bio omiljeni desert dok smo bili djeca. živjeli s roditeljima, nesvjesni blaženosti tadašnjeg usporenog života. Nevjerojatno koliko je bio sporiji. A tada smo toliko čeznuli za promjenama, za boljitkom, brzinom, jedva smo čekali odrasti i otići. Nismo znali.
Te duge zimske večeri u kojima je mama u loncu pekla ''pucanice'', sa malo ulja i soli, na starom štednjaku. Kukuruz koji smo sami posijali i uzgojili...pucao je i snažno udarao po loncu, podižući poklopac nevjerojatnom snagom, ''cureći'' van, a mi sretni, hvatamo odbjegle kokice, sve istresamo u veliku zdjelu i zajedno provodimo večer pred televizijskim programom...toliko smo čekali te kokice, toliko smo ih bili željni...danas kokice imamo kad god poželimo, s okusima sira i maslaca spremne na kuhinjskoj polici, no rijetko ih se sjetimo ispeći...danas nismo ničega željni, a opet...
I ta prijepodneva...kako su samo bila toliko duga...mamini uvijek kuhani ručkovi bili su gotovi već u podne, danas jedva stignemo nešto na brzinu ubaciti u želudac prije nego odjurimo svatko na svoju stranu, tko za poslom, tko u školu...a budimo se ranije no ikada prije.
Dok sam bila osnovnoškolsko dijete stigla sam prijepodne odraditi sve potrebno za školu, raditi malo s roditeljima u vrtu ili po dvorištu, čitati romane u ogromnim količinama, otići do njive, igrati se po ulici, doručkovati i ručati za stolom, zajedno s obitelji...Vrijeme tijekom dana nismo provodili pred televizijom, mobitelom, računalom i pretpostavljam da je i to jedan razlog zašto se planeta sporije okretala.
Neću se zavaravati, nije bilo idealno, često puta bilo je i tužno, život nam je bio skromniji, mi anonimniji, nesigurniji, uplašeniji, nesvjesni sebe...bili smo željni mnogih stvari, nismo bili željni prijatelja, igre, ni slobodnog vremena, toga je uvijek bilo. Danas toga nedostaje.
Kao da se vraćam u neko drugo vrijeme iz nekog drugog života, kao da je riječ o priči napisanoj za laku noć, s prekrasno ilustriranim stranicama, na kojima plešu simpatični patuljci u šarenim odjelima i s rumenim obrazima...
