Život u Valpovu, ljudi koji ga čine, njihove priče, moja sjećanja iz djetinjstva i neki kreativni pokušaji...

četvrtak, 10. listopada 2024.

Povratak

 Posljednjih dana rado se vraćam u prošlost. Sve sadašnje čini se otužno. Vijesti na televiziji, članci na društvenim mrežama, reels i storye prepuni smrti, strave, krvi i suza. S druge strane iskaču priče ljudi koji uživaju bezbrižno na putovanjima, proslavama, u šopingu...svijet se i dalje okreće...život ide dalje...tako mora biti kažu...uvijek je tako...nije prvi put. A ni zadnji.

Danas sam se prisjetila, dok smo rezali mesnatu turkinju i pripremali ju za pečenje, kako nam je to bio omiljeni desert dok smo bili djeca. živjeli s roditeljima, nesvjesni blaženosti tadašnjeg usporenog života. Nevjerojatno koliko je bio sporiji. A tada smo toliko čeznuli za promjenama, za boljitkom, brzinom, jedva smo čekali odrasti i otići. Nismo znali.

Te duge zimske večeri u kojima je mama u loncu pekla ''pucanice'', sa malo ulja i soli, na starom štednjaku. Kukuruz koji smo sami posijali i uzgojili...pucao je i snažno udarao po loncu, podižući poklopac nevjerojatnom snagom, ''cureći'' van, a mi sretni, hvatamo odbjegle kokice, sve istresamo u veliku zdjelu i zajedno provodimo večer pred televizijskim programom...toliko smo čekali te kokice, toliko smo ih bili željni...danas kokice imamo kad god poželimo, s okusima sira i maslaca spremne na kuhinjskoj polici, no rijetko ih se sjetimo ispeći...danas nismo ničega željni, a opet...

I ta prijepodneva...kako su samo bila toliko duga...mamini uvijek kuhani ručkovi bili su gotovi već u podne, danas jedva stignemo nešto na brzinu ubaciti u želudac prije nego odjurimo svatko na svoju stranu, tko za poslom, tko u školu...a budimo se ranije no ikada prije.

Dok sam bila osnovnoškolsko dijete stigla sam prijepodne odraditi sve potrebno za školu, raditi malo s roditeljima u vrtu ili po dvorištu, čitati romane u ogromnim količinama, otići do njive, igrati se po ulici, doručkovati i ručati za stolom, zajedno s obitelji...Vrijeme tijekom dana nismo provodili pred  televizijom, mobitelom, računalom i pretpostavljam da je i to jedan razlog zašto se planeta sporije okretala.


Neću se zavaravati, nije bilo idealno, često puta bilo je i tužno, život nam je bio skromniji, mi anonimniji, nesigurniji, uplašeniji, nesvjesni sebe...bili smo željni mnogih stvari, nismo bili željni prijatelja, igre, ni slobodnog vremena, toga je uvijek bilo. Danas toga nedostaje.

Kao da se vraćam u neko drugo vrijeme iz nekog drugog života, kao da je riječ o priči napisanoj za laku noć, s prekrasno ilustriranim stranicama, na kojima plešu simpatični patuljci u šarenim odjelima i s rumenim obrazima...


utorak, 27. prosinca 2022.

Tatin mršavi lik još jednom izvadi brus iz vodira...


 Kad zasjednu duge zimske noći i Sunce rano ode na počinak, a još te drži i vrućica, to se dogodi. Bolest te natjera da malo staneš. Inače samo juriš, nemaš vremena. Treba ti ponekad nešto da te prikuje, zaustavi. Zvuci neke poznate, stare melodije u hipu te odnesu dva, tri desetljeća unatrag. I, evo, opet. Vjetrić lagano njiše vlati visoke trave na kraju naše bašče. Tata hoda ispred mene, naoštrena kosa mu na ramenu, a ja, tada djevojčica od desetak godina, iza njega guram stara, željezna kolica u kojima klimbetaju nespretno postavljene vile i grablje. Stigli smo. Tatin mršavi lik još jednom izvadi brus iz vodira i potegne po kosi. A onda počinje umjetnost-laganim zamasima prolazi kroz travu kao kroz maslac, čuješ samo oštri zvuk-i sve u tempu, nit sporije, nit brže-uvijek jednako. I dok se okreneš, eto posla za mene. Nije teško, zanimljivo je. Kolica su puna trave. Namolim ga da mi dopusti da i ja pokušam kositi. Ne ide mi, mlataram kosom bezveze, tata je već ljut pa odustajem. Idemo kući, a na ulazu u dvorište već dobacujemo travu životinjama...Ponekad dio trave ostavimo da se suši pa odlazimo još koji put okrenuti...






petak, 13. svibnja 2022.

Blijedi prošlost

Tužno je kad polako blijedi nečija prošlost, gubi se,  kad napuštaju svijet osobe koje su bile ispisane u prvim poglavljima tvoga života, i ne samo to, bili su glavni likovi. Putevi kojima si hodao obrasli su visokim žbunjem i podivljalim voćkama.

Tako je danas tata zauvijek ispratio još jednog starijeg brata, Jozu.

Okupili su se mnogobrojni članovi jedne velike obitelji, većinom svi u poodmaklim godinama i nekolicina nas mlađih...gledam na okupu svoje tetke i stričeve, nekada snažne, zdrave, mlade ljude, koji su cijeli život teško radili i borili se, svatko na svoj način, svatko za svoju obitelj...danas umorni i stari, no još uvijek su to oni i dalje se bore. Prisjećaju se, prepoznaju neka davno zaboravljena lica.

I dok hodamo za lijesom po suhoj pokošenoj travi, popodnevno, svibanjsko sunce neobično snažno grije malo potnjansko groblje. Tatu uvijek nešto vuče u Potnjane. Vuče ga djetinjstvo, znam. Kao što i mene moje uvijek vraća u staru ulicu kod groblja...

Misa zadušnica bila je u seoskoj crkvici...istoj onoj u kojoj je tata primio svoju prvu pričest...prije skoro pet desetljeća...što je desetljeće za jedan život...ništa, godina tu i tamo...i prođe desetljeće. I više njih. I tata više nije dječak koji se igra po potnjanskim poljima i livadama.




nedjelja, 1. prosinca 2019.

nedjelja, 24. studenoga 2019.

Kućica za gospodina Miška

Za duge jesenske večeri- jedna mala, topla kućica. Mjesto gdje će gospodin Miško moći prolistati svoje omiljene novine ''S poljskih staza'', gricnuti osušene žireve i zadrijemati u kutiji šibica...























ponedjeljak, 7. listopada 2019.

Jesen za poslije

Volimo jesen: te boje, mirise, zvukove, neku sjetu, odlazak ptica, miris dima, skupljanje lišća...

Kako sačuvati malo jeseni za poslije? Kad dođe zima, kad sve bude crno-bijelo...

Pronašli smo staklenku i krenuli skupljati jesensko blago: što god smo pronašli spremili smo u nju! Kestenje, žireve, lješnjake, orahe, ljuske, suho lišće, grančice, osušene bobice aronije, šipak, jednu napuštenu puževu kućicu i tko zna što još...
Sjedimo u toploj kući i divimo se svojoj staklenci...sad bi svatko htio imati svoju, napravit ćemo još! Pomalo se i otimamo, tko će ju sad držati pa okretati i gledati što će proviriti kroz staklo. Ugledali smo i podstanare: jednog pauka i mrava...

Mi smo spremili svoju zimnicu: Jesen!
















ponedjeljak, 12. kolovoza 2019.

Slika-igračka od filca

Stranica izrađena od filca može biti dio Tihe knjige (''quiet book''), no može biti i samostalna igračka ili slikovni predložak za pripovijedanje i igranje. Ujedno je to lijep ukras u dječjoj sobi, na zidu ili polici, šaren, mekan, prilagođen i malima i velikima.

U tu svrhu izradila sam dvije zasebne stranice.

 *










 **

Kućica od čokolade (Ivica i Marica)