teta Manda

Ponekad mi dođe da pišem o ljudima o kojima znam da nitko nikada neće pisati. I ne samo to,  mislim da ih se nitko neće više nikada ni sjetiti...

Manda Ilić starica je iz susjedstva koja nije dozvoljavala da joj kažemo baka Manda, već isključivo teta Manda pošto nije imala unučad i nije bila ''prava'' baka. Živjela je dvije kuće prije naše, sa sinom i snahom. Preminula je prije nekoliko godina...
Bila je jače građe, visoka i imala je kovrčavu, bijelu kosu, poput janjeta. Pozornost su mi uvijek zaokupljale njene zlatne karike na ušima. Imala je sestru, tetu Anicu, koja je dolazila biciklom u našu ulicu. Sjećam se jednog ljeta kako su zajedno u bašči pekle rakiju. Navikla sam da se rakijom bave djedovi i tate, a ne dvije žene. Bilo mi je neobično vidjeti ih u šarenim pregačama i sa šeširima na glavi, kako se vrzmaju oko stabarke i kazana...Dugo sam ih promatrala i odlučila nacrtati. Nažalost, danas ne znam gdje je taj crtež...Bilo mi je smiješno što nisu znale da ih promatram, a  kamoli crtam. 

Pošto nije imala unučad znala se sa mnom podružiti na klupici ispred kuće. Naučila me je i neke dječje pjesmice. Ponekad bih došla pod njen prozor do ulice, a ona je naslonjena na prozoru recitirala pjesmice. Nekih se još uvijek sjećam mada je to bilo prilično davno...

''Ide lija po stazi, drven valjak opazi, podiže ga kao prut i produži dalje put''.

'' Ćuti zeljo, ćuti, na me se ne ljuti, donio sam ti krasnu kobasicu masnu. Al ne bi ti ja začutit da mi deset dadeš, jer ja vidim što ti hoćeš, ti hoćeš da kradeš. Ne treba mi kobasica od lupeža dara, dužnost mi je čuvat kuću i svog gospodara.'' 

''Ja sam mala Ruža, mamina sam kći, u našemu mjestu poznaju me svi. Kad u školu pođem, vidim svašta tad, vidim kuće, crkve, na vrh brijega grad. Al je meni najdraža od svih kuća tih, ona mala kućica gdje si majko ti. Gdje je moja seka, do nje otac naš, a maloga bracu zibam sada baš.''

Sjećam se da je recitirala i neku dugačku pjesmu o mjesecima u godini, no nisam ju uspjela upamtiti...