Tek što sam naučila voziti bicikl dobila sam i zaduženje- u vrijeme doručka potrpala bi mi mama u cekerčić nekoliko sendviča i bocu vode ili piva za tatu. I tako bih krenula poljskim putem, koji je hvala Bogu odmah uz Jozinu kuću. Put je bio prašnjav, i još uvijek je, mada su ga znali nasipati s kamenčićima. Znalo se tako prašiti za mnom, pogotovo kad bih se spuštala nizbrdo na povratku kući. Do naše njive trebalo je proći dvije lenije ili poprijeko preko Zlatinog šljivika-to mi je uvijek bio orijentir jer sam se bojala da ću se izgubiti među svim tim oranicama...a i u daljini sam tražila Žuću i tatu koji su poput fatamorgane lelujali na već vrelom zraku...Mahala bih mu i čekala da dođe do kraja njive. Tada bismo sjeli u travu i tata bi malo odmorio. Objašnjavao mi je koliko je posla napravio i što još mora, a ja sam sve razumjela. Uvijek je govorio da ga ja najbolje razumijem. Zatim bi opet zajahao svoga Žuću i nastavio s poslom, a ja bih na svome bicikliću i s praznim cekerom krenula kući. Gledala bih još za tatom...kako se udaljava...ponekad su iza njega slijetale rode i tražile crviće u zemlji.
U to vrijeme Ćilimanka je bila naša hraniteljica, danas je nažalost tati veliki teret. Ipak, ne želi ju zapustiti...sada joj vraća ono što je ona nama davala...obrađuje ju i dalje jer zemlja je naša majka, a kada majka ostari, naša je dužnost brinuti se o njoj. Žao mi je što sada više nemam toliko vremena, ali morala bih ga pronaći da još koji put prošetam...kao što smo znale Ivančica i ja nedjeljom poslije ručka kroz našu bašču, do Karašice i njive.
Od kuće do Ćilimanke... |
stari Žućo :) |
Lepa priča...Prosto mogu da te zamislim kao detence koje tati, koji radi i muči se, žuri ga odnese osveženje. Ova sličica Sare Kej koju imaš na blogu jako liči na to...
OdgovoriIzbrišiČudnovato kako su nam slike iz detinjstva još uvek tako sveže i jasne, kao da su se desile juče. A kad pomislim na neke skorašne događaje toliko su mi bledunjavi i bezlični, da zabrinjavajućom brzinom odlaze u zaborav. Pretpostavljem da dete, ipak, mnogo intenzivnije doživljava stvari nego odrasla osoba. Pomalo se plašim tog postepenog i neprimetnog otuplivanja osećanja...
Pa da uistinu, Sarah je baš tu dobro uklopljena :) Baš neki dan razmišljam kako je smiješno to što se stariji ljudi s vremenom sve više sjećaju detalja iz djetinjstva, a zaboravljaju što je bilo jučer...izgleda da je to stvarno tako...dok si mali nemaš se još čega sjećati, a kako polako postaješ stariji više se prisjećaš, vjerojatno nam više nedostaju ti davni događaji pa ih se želimo prisjetiti, a ovi bliži nam još toliko ne znače...možda ćemo se za deset godina s nostalgijom sjetiti današnjega dana...
Izbriši