Proljetni radovi ~ Valpovo ~

Osvanulo je sunčano, proljetno jutro. Iako više ne stanujem s roditeljima, ne mogu propustiti tako važan događaj kao što je sijanje naše stare bašče (da, bašče, ne povrtnjaka, to je jednostavno izraz koji mi je ostao iz djetinjstva i koji ima za mene posebnu boju, toplinu...povrtnjaci su svi ostali...naša je bašča). Mama Milica i tata Toma natrpali su stara kolica raznoraznim sjemenkama, motikama i krenuli puteljkom kroz mokru travu. Tata je već prethodno pripremio Zemlju koja  nestrpljivo očekuje da ju poškakljamo, počešljamo i napunimo veselim stanarima: krumpirima, graškom i lukom. Tko će kamo, tko li će živjeti pored koga? Kao da se i sami otimaju u vrećici i uskaču u maminu ruku ne bi li se što prije smjestili u toplom tlu.

Izvlačimo redove, kopamo rupe, a krumpiri strpljivo čekaju u drvenom sanduku. Ne miješaju se s ostalim povrćem, znaju da će kao i uvijek dobiti najviše prostora u bašči. Podrugljivo gledaju sitno sjemenje koje je  vjetar baš izvrnuo iz vrećice...

Kada su krumpiri sigurno smješteni u svojim kućicama mama se posvećuje grašku. Zrnje pokrivamo zemljinim pokrivačem s nadom da će trud uroditi plodom. 

I dok umorni krećemo kući, tratinčice se čude kamo već odlazi ova smiješna družina, ta tek je podne. A mi uz škripu starih kolica ulazimo u dvorište ostavljajući iza sebe bašču, tatin šljivik, Karašicu i poljski put. I svi su zadovoljni odrađenim poslom: sjemenke, Zemlja i mi.