Mladost na majmunskom mostu

Danas mladost provodimo po kafićima, na terasama, a nekada su mladi šetali ili pak 'visili' na majmunskom otoku.

 

Starije se generacije sjećaju tih trenutaka, dok mlađi naraštaji ni ne znaju za naziv našeg mosta preko Karašice prema dvorcu. Jozo Alšić se prisjeća kako su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća provodili vrijeme naslonjeni na ogradu i kako im je to bilo glavno sastajalište. Prije utakmice, poslije utakmice, prije posla, nakon posla, to je bila neizostavna stanica svakoga dana. Kaže da ih se nekada znalo toliko naredati od početka do kraja mosta, da nisi mogao pronaći slobodno mjesto. Zamišljam ih kao ptice na grani kako se guraju, cvrkuću i skakuću, mijenjaju mjesta, odlaze i dolaze...Netko je već trebao biti kod kuće pa žuri ( što li će propustiti, možda prođe on ili ona), a netko tek dolazi nakon obavljenog posla. Tu su se dijelile novosti i radosti.

Jozo, prvi s lijeve strane

1968. Jozo u sredini

 Što su tamo radili skoro svaki dan, netko bi se zapitao? Kao i svi mladi željni druženja, tako su i oni razgovarali, družili se, upoznavali, šetali. U blizini je bila i mala trgovinica, tj. 'budica'  ''Drava'', gdje su kupovali cigarete ( na komad ) i žvakaće gume.

Jozo, prvi s desne strane

1966. Jozo, sa sunčanim naočalama

Ipak, nije most bio jedino mjesto gdje su se mladi okupljali. Često su svraćali u hotel na piće i ples uz živu glazbu u ''ljetnoj bašti'.

Jozo u sredini, u hotelu

 I na kraju park; nema generacije u Valpovu koja se nije  družila u našem parku. Na fotografiji je platana s mnogim urezanim imenima i 'most ljubavi' kako ga Jozo zove...a tko je dama na mostu, nije htio otkriti...

* fotografije u vlasništvu Joze Alšića, Valpovo

Šegrtovanje u brijačnici-Jozo Alšić

 Susjed Jozo Alšić, o kojemu ste već mogli čitati u ranijim postovima, bio je šegrt u brijačnici i danas se vrlo rado sjeća svoje mladosti...

Jozo i ja 2010.

Rođen 15.11.1945., od majke Kate i oca Tome Alšića.
U Osijeku je završio Školu učenika u privredi, smjer frizer, koju je pohađao tri dana u tjednu, a išao je biciklom jer drugi izbor nije imao. Njegova ljubav prema biciklima nastavila se i dalje,  u vrijeme kada sam bila dijete i kada sam ga često promatrala kako iznosi iz podruma svoje ljubimce, čisti ih, popravlja i isprobava. Kaže da je jednom prilikom prešao 186 km, vozeći od Valpova do Našica, pa natrag do Osijeka pa do Bizovca nekoliko puta...

**

1962. Zorica Biuklija kćerka; Stjepan Biuklija, vlasnik brijačnice; Jozo Alšić, šegrt

Brijačnica se nalazila u Matije Gupca ulici, preko puta gostionice Slavonac, na samom raskrižju. Vlasnik je bio Stjepan Biuklija, otac nedavno preminulog bocanjevačkog župnika, također Stjepana Biuklije.

Žuto označeno polje-nekadašnja brijačnica

Proveo je dvije godine u brijačnici kao šegrt, s 18 godina otišao je u vojsku, a kada se vratio jedno je vrijeme radio kao vodoinstalater i limar kod Ružmana, a jedno vrijeme i u svojoj struci, kao frizer. Na kraju se zaposlio u kombinatu u Belišću te tamo dočekao mirovinu nakon 32 godine rada. 

***

Dok smo bili djeca, Jozo nas je sve redom šišao i ponekad su znali dolaziti neki njegovi poznanici na šišanje. Nažalost, život ga je odveo u nekom drugom smjeru, ali mi ćemo se uvijek sjećati njegovih škara, četkice i ogrtača. 

'Apa' Damjan iz Šaga

Djed moga supruga, 'apa' Damjan, bio je snalažljiv i vrijedan čovjek.

Damjan Čolaković (  1916. -1993.)

Rođen je 1916.g. u selu Šag  u blizini Valpova, od majke Reze i oca, također Damjana.

Reza-Damjanova majka, Zvonimirova baka, Dejanova prabaka

**

Damjan Čolaković oženio je Rezu Zemljak, djevojku koja je kao malena djevojčica ostala bez oka, i u kojoj je pronašao životnu suputnicu i imao s njom troje djece: Franju (koji je preminuo kao dijete), drugog Franju i Zvonimira ( Zvonka).

Damjan i Reza s Franjom i Zvonkom, 1953.

Damjan i Reza u svatovima u selu

Zanimljivo je i pomalo zbunjujuće što su se u jednom trenutku u priči našla dva Damjana i dvije Reze, otac i sin, majka i snaha.

***

Imao je mlin, smješten u malenoj zidanoj prostoriji, kojim je usluživao i ostale suseljane koji nisu posjedovali vlastiti. Danas nije ništa neobično imati mlin i gotovo svaki poljoprivrednik ili stočar ima svoj ''čekičar'', međutim, u ono vrijeme  malo tko se mogao podičiti takvim strojem. Ljudi su dolazili mljeti kukuruz i druge žitarice.

Zidana prostorija s mlinom,   Ulica braće Radić 127

 Osim toga držao je i pilanu.
 Imao je i nekoliko radnika s kojima je rezao drvenu građu, daske i sl.
 Strojeve je pokretao pomoću struje koju je sam proizvodio preko arana, dizel motora, jer u to vrijeme još nisu imali provedenu električnu energiju.

Damjan Čolaković, sjedi u kolima, najvjerojatnije ulica u Šagu

Damjan

****

Reza (1917.-1994.) i Damjan (1916.-1993.)
Jedna od posljednjih fotografija

***

  Na kraju priče, kada promatram posljednju i prvu fotografiju, pokušavam shvatiti koliki su preokret u životu doživjeli ljudi njihova vremena, kolike napretke i promjene, nekoliko država...od drvenih kola i konja, blatnog puta i svijeće na stolu...do automobila, struje, čak i prvih telefona u selu, kako tko.  I sve su podnosili i sve su preživjeli. Koliko god su brze promjene danas, mislim da nikada više neće biti tako drastične, vidljive, barem ne za života jednog čovjeka. Sada se mijenjaju nijanse koje nisu od životne važnosti,  a tada se radilo o potpunom zaokretu stila življenja.

A možda se varam, vrijeme će pokazati kao i uvijek.

Stara razglednica

Ova je razglednica pristigla 7. svibnja 1963.g. na adresu u Šag, Dejanovom tati, a poslao ju je njegov brat. Valpovački dvorac i most na Karašici.

Narodna trgovina Mioković i Čavić

Prebirući stare fotografije u Šagu pronašli smo i jednu na kojoj je prikaz zanimljive scene u Osijeku.

Istražujući po internetu zaključila sam da se radi o razdoblju prije Drugog svjetskog rata, oko 1930., a  pomogao mi je i natpis, tj. reklama za vrlo poznatu narodnu trgovinu Mioković i Čavić.

Kako piše, to je bilo najveće poduzeće manufakturne robe u državi, smješteno na Trgu kralja Petra Krešimira broj 10.

Danas se još mogu pronaći u antikvarijatima katalozi ove trgovine.

Fotografija je napravljena, očito, povodom nekakvog slavlja ili praznika.

Radni vijek u ''Borovu''

*

Svako jutro Zvonimir Čolaković (moj svekar), odmilja zvani i svima dobro poznati Zvonko, spremao se i kretao iz Šaga put Valpova, u Borovo, gdje je pošteno dočekao svoju mirovinu...

Na radnom mjestu

**

U to vrijeme ( šezdesetih godina dvadesetog stoljeća) nije bilo lako postati trgovcem jedne takve prodavaonice. Trebalo je završiti posebnu srednju školu za kadrove u robnom prometu u Novom Sadu. Istu je pohađao i Zvonko te uspješno završio.

Zvonimir u zadnjem redu, bijela košulja

Komisija na ispitu

Nakon završene škole uslijedila je praksa u Osijeku u trgovini Peko, a zatim rad u različitim trgovinama Borova diljem zemlje. Obišao je mnogobrojne radnje (Sarajevo, Batina, Dubrovnik) dok napokon nije dobio svoje stalno mjesto u našem malenom gradiću i u blizini svog doma i obitelji u Šagu.

Rad u Dubrovniku

                                                                              ***

Borovo je bila prijašnjih godina jedina trgovina obućom u Valpovu, za razliku od danas.
Kupci su bili zadovoljni ponudom i kvalitetom obuće te uslugom uvijek ljubaznih prodavača, kakav je bio i Zvonko. Neki ljudi se rode kao trgovci te svojom ljubaznošću i toplinom privlače kupce na ponovni dolazak.

Prodavaonica je bila smještena u jednoj od starih zgrada povijesne urbanističke cjeline na trgu, koje danas nažalost više nema, već su prostor zauzeli jednolični zidovi moderne građevine koja je izgrađena devedesetih godina upravo na groblju ovih starih kuća koje su bez prava i nekažnjeno srušene.

Vrijedni su prodavači bili poznati po svojim lijepo uređenim izlozima za svaku prigodu, Ljeto valpovačko, dolazak jeseni, Božić i Novu godinu...

Druženje djelatnika Borova Valpovo

Nagradna igra osamdesetih godina-automobil kao prva nagrada









Delegacija Borova u radnji u novoj zgradi Arce

Uvijek na raspolaganju, s osmjehom na licu i nekom pošalicom- tako je dane provodio u svojoj prodavaonici čiji je svaki centimetar vjerojatno vrlo dobro poznavao. Dočekuju li nas tako i danas prodavači, jesmo li im zaista važni... U današnjem vremenu 'samoposluga' nestao je onaj topli kontakt  kupca i prodavača te se sveo na provlačenje kartice na blagajni.

                                                              Doviđenja i dođite nam opet!

(1951.-2012.)

Kako je jedna šljiva ''Valpovka'' skrenula pozornost na sebe...

Prvi dio priče.


Skoro tri mjeseca nakon sijanja lan je počeo žutjeti od tla prema vrhu.

Svako jutro pojave se nove plave latice koje do kraja dana otpadnu, a na mjestu nekadašnjeg cvijeta ostaju okruglasti, debeljuškasti spremnici u kojima je sjeme.

Pretpostavljam da će biljka potpuno požutjeti i osušiti se te ćemo nakon branja iz osušenih trbuščića vaditi zrele sjemenke, zanemarene kapljice zdravlja koje su naši stari vrlo dobro znali iskoristiti.

I dok sam potpuno zaokupljena lanom, pukne mi pod nogom i prsne na sve strane jedna zrela, bijela Valpovka.  Ubrzo se po dvorištu proširi miris na suncu ugrijane šljive. Pohrliše mnogobrojni kukci, ne bi li ukrali nešto od šećera ove slatke ljepotice.  Odmah me podsjeti na jesen, na kazane i burad, kom i mušice.

Ove će godine biti šljiva.
U rane jutarnje sate za hlada, kada možeš susresti vrijedne skupljače, iz mnogobrojnih se šljivika već čuje lupkanje šljiva u kantama, savijaju se leđa, žuljaju koljena, prebiru ljepljivi prsti po suhoj travi...

Još imamo nešto starog pekmeza, a već kreću pripreme za novi. Kao i za rakiju.
Još jednom se prepliću kraj i početak u vječnoj utrci bez pobjednika...

Treći dio priče.

Svatovi!

Prije nekoliko dana najavili su mi da će biti svatovi u ulici.

''Tko se ženi? '' pitam šaljivo
''Dora i Dominik'', svi će u glas.

I zaista, dan poslije mogli smo vidjeti pripreme: nosile su se na livadu stolice, stolovi, sokovi, keksi, mlada je odjenula vjenčanicu, imali su prstenje i pravi buket. Svi uzvanici su se svečano spremili.
I ništa ne bi bilo čudno u ovim svatovima, da glavni akteri nisu mahom  šestogodišnjaci i petogodišnjaci.

Bacao se buket, a onda su plesali po ulici i prašnjavom putu.

Danas ponovno najava: Bit će svatovi!
''Ma tko se sad ženi?''
''Dora i Damjan!''

I sve ispočetka...pratila ih je i jedna crna mačka i mali psić. Ovaj put nosili su i malu zastavu.
Skupili se i roditelji na ulici te posvjedočili ovom svečanom činu.
Hoće li biti još koji svatovi? Ne zna se.

Vesela je parada prolazila ulicom još neko vrijeme pjevajući pjesme, dok su ih znatiželjni prolaznici veselo promatrali.