Oblaci u moru...

Dobriša Cesarić

Oblak

U predvečerje, iznenada,

Ni od kog iz dubine gledan,

Pojavio se ponad grada

Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,

I on je stao da se žari,

Al oči sviju ljudi bjehu

Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:

za vlašću, zlatom il za hljebom,

A on - krvareći ljepotu -

Svojim nebom.

I plovio je sve to više,

Ko da se kani dići do boga;

Vjetar visine ga je njiho,

Vjetar visine raznio ga.

akrilne boje, Nebo, travanj 2015.

Kad sam okrenula sliku, Nebo se pretvorilo u uzburkano More :) i više nisam mogla odlučiti što slika predstavlja...

Josip Pupačić

More

I gledam more gdje se k meni penje

i slušam more dobro jutro veli

i ono sluša mene i ja mu šapćem

o dobro jutro more kažem tiho

pa opet tiše ponovim mu pozdrav

a more sluša pa se smije

pa šuti pa se smije pa se penje

i gledam more i gledam more zlato

i gledam more gdje se k meni penje

i dobro jutro kažem more zlato

i dobro jutro more more kaže

i zagrli me more oko vrata

i more i ja i ja s morem zlatom

sjedimo skupa na žalu vrh brijega

i smijemo se i smijemo se moru