Sonja je sunce...

Ponekad...ali zaista rijetko,  dogodi mi se da čitajući neku pjesmu ostanem preneražena, uzbuđena koliko me se dojmi, koliko mi se svide njeni stihovi. Imam osjećaj kao da nitko do sada nije to izrekao na takav način, stvorio tu usporedbu, metaforu ili nešto treće. I odlučim, zapamtit ću te riječi, vrijedne su toga.
 To mi se dogodilo prije desetak godina, u gimnaziji, kada mi je prijateljica Sonja posudila jednu zbirku pjesama njenog učitelja ili nastavnika, ne sjećam se točno.  Sjećam se da je napisao jednu pjesmu po njenom imenu Sonja je sunce...

I tada sam  listajući,  pročitala neke riječi...nekome obične...meni čarobne...zapisah ih naravno...

Skupili smo se u sitnim
kolima jedne trome priče

o ljubavi i zajedništvu
i odvezli se daleko u polja
sunca, brašna i mirne vode.
Kućica koju su sivi vjetrovi
podmuklim glasom porušili
do čežnje učinila nam se
vrućom poput čokolade
sigurnom kao neboderski san.

Čvrsto smo pristali na raspravu s punoljetnim korovom...

''...gladan je to bio dan.
Koraci su bježali u sjene, a
češalj je slomljeno čučao u zabrinutoj travi...''  M. Plazibat


I zaista zamišljam stari crni češalj s par slomljenih zubaca kako se skupio u travi, tužan...tko zna zbog čega ili koga...nečiju je kosu češljao, a više ne može...