Bunar se nalazio točno uz kuću, tako da su leđa bunara zapravo bila spojena s njom. U hodniku su bila probijena vrata i mogao si odmah iz kuće grabiti vodu. Ta su vrata uvijek bila dobro zaključana jer je bilo opasno da netko od nas malih znatiželjnika proviri unutra, a uvijek su mi bila zanimljiva. Nekad sam se znala pitati, kamo vode ta čudesna vrata, pa izlaziti van i provjeravati vode li zaista u bunar. I naravno, izvana, kroz bunar, mogao si lako vidjeti drugu stranu vrata.
Stariji brat Marko jednom je prilikom bacio u bunar stolicu, kantu i četku za krečenje. Roditelji su baš obavljali proljetno ''krečenje'', kad su na trenutak ispustili iz vida mog nesmotrenog brata, tada možda četverogodišnjaka. Na kraju je tata morao vezati ljestve i spuštati se u bunar.
 |
| Naš stari bunar naslonjen na staru kuću, ilustracija |
Za vrijeme ljetnih vrućina, dok smo se igrali po dvorištu, znali smo piti hladnu vodu iz crvenog lončića koji je bio privezan s unutarnje strane bunara. Znali smo sami i izvući vodu. Trebalo je samo otpustiti željeznu ručku i čekati zvuk udarca od vodu, a onda dobro potegnuti i ponovno zakvačiti. Bilo je to i opasno, ako ispustiš ručku prije no što si je učvrstio, moglo te dobrano opaliti po glavi. Bilo je nezgodno što je kanta bila dosta daleko od vrata pa si se morao nagnuti da bi dosegnuo vodu.
Ne mogu reći da se nisam navirivala u bunar. Gledala sam svoj odraz na vodi, znala razgovarati s jekom koja je odgovarala iz dubine, a ponekad nešto i ubaciti. Onda čekaš da pljusne pa da krenu valovi i čini ti se kao da se voda penje do tebe i preplavit će dvorište.
Bilo je nešto posebno u tim drvenim letvicama, vratašcima, hladnom zraku koji je strujao iz dubine, starim ciglama koje su ispunjavale unutrašnjost bunara.
Stari bunar smo zatrpali, kažu nije bio dobar unatoč redovitom čišćenju i održavanju, a tata je poslije zazidao i vrata na staroj kući. Jedno vrijeme su još zjapila, onako bez svrhe, vodeći nikamo. Kad ih otvoriš, ugledaš dvorište, a ako zakoračiš, nemaš kamo, nema ničega.
Još uvijek se vidi mjesto gdje je bio. Još uvijek su pod zemljom stare cigle, a i voda.
Bunara je bilo svakakvih u našoj ulici: neki su imali limeni krović koji se s jedne strane otvarao, neki crijep iz kojeg je provirivala čuvarkuća, a vratašca su bila od drvenih letvica. Bilo je visokih, a bilo je i onih niskih, taman za nas djecu.
 |
| Bunar u Šagu, 2011. |
Neki su bunare zamijenili fontanama, a neki ih još rabe.
Među fotografijama u Šagu pronašli smo jednu prekrasnu scenu, na dvorištu sjede domaćini, bake su se uredile, možda je nedjeljno dopodne, a u pozadini stari bunar. Oko njega se zasigurno vrzmalo cijeli dan, sad treba izvući vodu za životinje, sad za cvijeće, sad za piće. To je bilo središte svakoga dvorišta.
