Prije petnaestak godina:
...rano bismo se probudili, a ulicom su već vijorile trobojnice, sve sjajnija jedna od druge...Susjedi kao da su se natjecali tko će prvi postaviti svoju zastavu, a neki bi uranili i već dan ranije se pentrali po kućama i namještali svoj stijeg.
U ormaru roditeljske sobe ležala je naša zastava, lijepo složena, tamo je i danas.
Tata ju je postavljao sve dok brat nije porastao, a onda je ta čast pripala njemu. Meni je bilo dovoljno i promatrati kako se lijepo vijori na svibanjskom povjetarcu...(tada je to bilo u svibnju).
Na dvorištu se čuo radio s melodijama domoljubnih pjesama koje i dandanas volim, a zaista ih imamo mnogo. Širio se miris roštilja, a cestom bi rijetko prošao koji automobil jer nitko nije radio.Neki su odlazili na piknik u prirodu, družili se i slavili.
Bilo je nešto svečano u zraku, posebna atmosfera. Na televiziji sve neke tematske emisije posvećene domovini. Ne možeš ne osjetiti da je nešto drugačije.
Zaista bih se veselila tome danu i mislim da je to bilo baš zbog zastava. Djeci je veselo oko srca kada roditelji nešto uređuju, pripremaju, a još kad se i cijeli grad šareni, sve se crveni, bijeli, plavi...pa onda izađem na ulicu i brojim redom zastave po kućama, a ako je slučajno neka kuća preskočena, svi se čude, što je bilo, zašto nema zastave, sigurno je susjed zaboravio, možda će kasnije postaviti...
Nekoliko puta bih poskočila pokušavajući dotaknuti makar jednim prstom tu finu tkaninu...
Na kraju dana, zastava se vraća u ormar na svoje mjesto. I za čas sva čar nestane kad na goloj ulici ostanu sve sive, blijede kuće i kao da svi otežu i odugovlače ne bi li ovaj put zadnji skinuli svoj stijeg.
Danas nema ni č od čarolije, je li do mene ili do okolnosti života, bit će da je oboje.
Sretan nam Dan državnosti.
25.lipnja
