Čini mi se ponekad da je ta aktivnost ostala zarobljena u nekim davnim vremenima...nekada su se stihovi čitali na klupi u hladu nekog mirisnog stabla...ili u kasne sate pod svjetlom stare lampe.
Danas svi čitaju romane, a čita li itko pjesme?
Pjesma može na predivan način u nekoliko riječi dotaknuti biće, otkriti istinu...može rasplakati, nasmijati u par redaka, u trenu...može li to ijedan roman...
Povremeno ću objaviti neke meni zanimljive i drage pjesme.
Nikola Šop
Isus čita novine
Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge,
tvoj sveti lik nad novine nagnut.
I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.
Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.
Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.
Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.
