Zvučni zid

I ratne godine ostavljaju svoja sjećanja...nekima tužna, a nekima jednostavno-sjećanja.

S pet godina dovoljno ste stari da razumijete i da se sjećate...međutim ipak sve nekako doživljavate kao igru.
Brat i ja skupljali smo šrapnele po dvorištu, a nekoliko ih je doletjelo i na naš kućni prag te spalilo stari, gumeni otirač...Sjećam se kako brat odlazi u kokošinjac po jaja kad se baš oglasila opasnost. Mama i ja stajale smo na pragu, brat je dotrčao, a onda smo svi legli na pod. Nije mi to baš bilo jasno, zašto moramo ležati i od koga se skrivamo pa nitko nas ne vidi u kući? Navečer smo pokrivali prozore gustim tkaninama da se ne vidi svjetlo.
Bilo je uzbudljivo gurati se u jednom velikom krevetu u malenom podrumu s mamom, tatom, bakom i bratom...a još zanimljivije je bilo kada se cijela ulica zgurala u Jozin podrum jer je on bio najveći.

                                                                            *
Meni je to bilo zabavno, poput igre...odrasli pričaju neke zanimljive priče, pratimo vijesti, slušamo radio, brat sluša školski program i piše zadaću, a kad začuješ zvuk sirene svi pognuti trčimo u najbliže sklonište.
Od koga se skrivamo? Zašto se tako šuljamo, pa nema nikoga u našem dvorištu, kako nas oni vide, odakle? I tko su uopće 'oni'?
''Danas je avion probio zvučni zid.'' objavio je netko u podrumu. Ma kakav sad zvučni zid, što je to. Nije mi baš bilo jasno, ali činilo se kao da je to nešto jako važno i opasno.
 ''To ti jako pukne i moraš pokriti uši, opasno je!'' objašnjava moj brat, tek tri godine stariji od mene, kao kakav stručnjak. Zamišljala sam kako se avion velikom brzinom zabija u nekakav zid od cigle, ali zašto bi to netko učinio?
                                                                         *  *
Ubrzo je bilo vrijeme za polazak. Tata ostaje, a mi odlazimo u Zagreb kod mamine sestrične...a gdje je bila baka? Ne mogu se sjetiti kamo smo ju smjestili.
 U Zagrebu je bila gužva: u stanu kod tete Ksenije i čika Dražena bila je ujna, bratići Dario i Josip, mama, brat i ja, mamina sestrična Anica iz Belišća, njene dvije kćerke, dok je teta Ksenija tada imala troje djece.
Mi djeca brzo smo  se snašli, sprijateljili i igrali, neki su se preselili dalje pa je bilo više mjesta. Tata je došao jednom prilikom, pred Božić, s punom kutijom slatkiša i hrane. Imao je bradu, pomalo žućkastu od duhana...tata inače nikada nema bradu. Tetak Dražen je vozio kamion i donio nam je svima poklone, dobila sam barbiku. Ubrzo je mami prekipjelo jer smo na kraju i u Zagrebu bježali u podrum zgrade pa smo se odlučili vratiti svojoj kući i svome podrumu...čak se sjećam tog dana kada smo došli, bili smo u našoj ''baščici'', mama je pregledavala ruže kad je došao tata na biciklu iznenađen što smo mi već u Valpovu...

                                                                     * * *
Tata je u  odori izgledao kao pravi pravcati vojnik. Donosio nam je kekse i čokoladno mlijeko na slamčicu. Gledali smo kako čisti pušku...Jedan je dan radio u tvornici u Belišću, a drugi dan išao na stražu. Zapravo se uopće ne sjećam tog vremena kada ga nije bilo, samo njegovih dolazaka...
Tek nakon puno godina čuli smo neke tatine priče s terena, vidjeli neke slike...

                                                                  * * * *
Kada si dijete manje se bojiš.
 Kada si mali, ne znaš posljedice, ne slutiš što te čeka. Ne poznaješ ljudsku zloću sve dok ju ne doživiš.  Djeca se boje jače, ako se boje odrasli koji su pored njih.